Mame i tate
Mame i tate
Dok su mali, roditelji jedva čekaju da deca postanu samostalna. Radujemo se njihovim prvim koracima, prvim uspesima i trenutku kada će moći sami da donose odluke. Ipak, kada dođe dan da napuste porodični dom, mnogi roditelji ostanu sa osećajem praznine koji ih potpuno zatekne.
Zašto odlazak dece toliko boli, iako je upravo njihova samostalnost ono čemu smo ih učili? Psiholozi i neurolozi objašnjavaju da odgovor nije samo u emocijama, već i u načinu na koji se naš mozak menja tokom godina roditeljstva.
Roditeljstvo menja mozak mnogo pre rođenja deteta
Stručnjaci ističu da roditeljstvo ostavlja dubok trag na mozgu. Tokom godina jačaju centri zaduženi za prepoznavanje opasnosti, empatiju i razumevanje emocija.
Terapeutkinja Šeril Groskopf objašnjava da amigdala, deo mozga koji registruje opasnost, postaje izuzetno osetljiva na dečji plač i potrebe, dok prefrontalni korteks sve bolje prepoznaje stresne situacije i omogućava roditeljima da brzo reaguju.
Zbog toga su mnogi roditelji godinama mogli da čuju kašalj deteta iz druge sobe ili da odmah primete da nešto nije u redu. Mozak je jednostavno bio „programiran“ da neprekidno brine o detetu.
Kada dete ode, mozak nastavlja da radi po starom
Problem nastaje kada dete više nije svakodnevno kod kuće.
Iako se život promenio, mozak ne uspeva odmah da se prilagodi novoj stvarnosti.
Kako objašnjava Groskopf, mozak i dalje traži potrebe deteta, iako njega više nema u kući. Upravo taj nesklad može da izazove nemir, tugu ili osećaj beskorisnosti.
Neurološkinja dr Laura Bojarskaite sa Univerziteta u Oslu dodaje da je mozak dve decenije naviknut da nekome bude potreban svakog jutra, posle škole i uveče. Kada ta rutina nestane, unutrašnji model mozga još neko vreme šalje iste signale, zbog čega roditelji osećaju prazninu.
Sindrom praznog gnezda nije „izmišljena“ tuga
Stručnjaci naglašavaju da osećaj tuge nije znak slabosti.
Mozak ne pravi veliku razliku između završetka jedne važne životne uloge i gubitka bliske osobe. Zato mnogi roditelji prolaze kroz proces koji veoma liči na žalovanje.
Osim što im nedostaje dete, mnogi zapravo tuguju i za verzijom sebe koja je godinama imala jasan zadatak – da svakodnevno brine o nekome.
Klinička psihološkinja dr Krista Smit ističe da roditelji tada ne gube samo svakodnevni kontakt sa detetom, već i deo svog identiteta.
Zašto neki roditelji lakše podnose odlazak dece?
Iako neki roditelji vrlo brzo prihvate novu fazu života, drugi se sa njom bore mesecima.
Razlika je, prema rečima stručnjaka, u tome koliko je njihov identitet bio vezan isključivo za roditeljsku ulogu.
Osobe koje su tokom godina negovale prijateljstva, hobije, partnerski odnos ili karijeru uglavnom lakše prolaze kroz ovaj period. Nasuprot tome, roditelji kojima je gotovo ceo život bio posvećen deci često moraju iznova da pronađu smisao i novu životnu rutinu.
Situacija može biti još teža ako se odlazak dece poklopi sa drugim velikim promenama, poput odlaska u penziju, promene posla ili brige o starijim roditeljima.
Kada treba potražiti pomoć?
Stručnjaci ističu da je sasvim normalno da tuga dolazi u talasima.
Međutim, ukoliko se nedeljama javljaju stalno loše raspoloženje, gubitak interesovanja za svakodnevne aktivnosti, poremećaji sna ili apetita, kao i osećaj besmisla koji ometa normalno funkcionisanje, preporučuje se razgovor sa psihologom ili psihoterapeutom.
Šta može da pomogne?
Rešenje nije samo u tome da se popuni slobodno vreme.
Psiholozi savetuju da roditelji postepeno grade novi osećaj svrhe, ulažu u odnose koje su možda zapostavili i prihvate da se odnos sa detetom menja, ali ne prestaje.
Neurolozi posebno naglašavaju koliko je važno sačuvati kvalitetan san, jer velike životne promene često narušavaju spavanje, a nedostatak sna dodatno pojačava tugu i anksioznost.
Na kraju, stručnjaci podsećaju da, baš kao što su se roditelji godinama prilagođavali svakoj novoj fazi odrastanja svog deteta, tako će se vremenom prilagoditi i ovoj. Odlazak deteta ne znači kraj roditeljstva – već početak jednog drugačijeg odnosa, u kojem ljubav ostaje ista, samo dobija novi oblik.