Majke nekadašnjih generacija nisu mnogo birale reči kada su deca bila nestašna. Njihove poruke bile su kratke, jasne i često izgovorene bez dodatnih objašnjenja. Neke su zvučale strogo, druge su imale dozu humora, ali su se u mnogim porodicama ponavljale gotovo svakodnevno. Danas se mnogo više govori o nežnom roditeljstvu, razgovoru sa decom i postavljanju granica bez vikanja. Zbog toga bi neke od rečenica koje su nekada bile sasvim uobičajene danas izazvale raspravu među roditeljima. Ipak, mnogi odrasli i dalje ih se dobro sećaju, a neke od njih možda su i sami izgovorili svojoj deci.
1. „Ne može!“
Kratko, jasno i bez dodatnog objašnjenja. Kada bi dete nešto tražilo, odgovor je često bio jednostavno „ne može“. O daljoj raspravi uglavnom nije bilo ni govora.
2. „Manje priče, više jela!“
Ova rečenica čula se za stolom kada bi dete počelo da se igra hranom, zagledalo okolo ili previše pričalo umesto da jede. Poruka je bila jasna – vreme je za ručak, a ne za zabavu.
Zbog ovoga se odrasli sinovi mogu udaljiti od majki: Određene navike narušavaju bliskost, a roditelji ih teško prepoznaju
„Kako majke da postignu sve? Treba mi još jedna ja!“ Mama troje dece rekla naglas ono što mnoge žene svakodnevno osećaju
Kada deca odrastu i odu od kuće, mnoge majke se suočavaju sa bolnim pitanjem: „A gde sam tu ja?“
3. „Ne pitam te, nego ti kažem!“
Kada su roditelji nešto odlučili, nije se očekivalo da dete pregovara o tome. Da li se ide u goste, kada se kreće kući ili šta mora da se uradi, odluka je često bila konačna.
4. „Jesi li…?“
„Jesi li oprao zube? Jesi li oprao ruke? Jesi li sredio sobu? Jesi li uradio domaći?“ Pitanja su se nizala jedno za drugim, a roditelji su njima proveravali da li su obaveze završene. U nekim situacijama isto pitanje bilo je i upozorenje da se određeno ponašanje više ne ponavlja.
5. „Molim te, prestani!“
Bilo da je dete pevalo iz sveg glasa, trčalo po kući, vikalo ili pravilo nered, ova rečenica često je označavala granicu roditeljskog strpljenja. Nekada bi bila izgovorena mirno, a nekada dovoljno glasno da svi u kući shvate poruku.
6. „Neću ponavljati!“
Ovo je bilo upozorenje da je strpljenje pri kraju. Roditelji su očekivali da dete posluša odmah, bez dodatnog podsećanja i dugog ubeđivanja.
7. „Brojim do tri!“
„Jedan… dva… dva i po…“ Mnogi se sećaju ovog odbrojavanja koje je trebalo da natera dete da odmah prekine nestašluk. Najčešće je već sam početak brojanja bio dovoljan da dete promeni ponašanje.
8. „Zato što ja tako kažem!“
Kada bi dete uporno pitalo zašto nešto ne sme ili zašto mora da uradi određenu stvar, odgovor je ponekad bio upravo ovaj. Roditeljski autoritet tada se uglavnom nije dovodio u pitanje, čak ni kada objašnjenje nije bilo ponuđeno.
9. „Ne lupaj vratima!“
Vrata koja se zalupaju bila su čest povod za opomenu. Osim buke koja je smetala ukućanima, roditelji su upozoravali decu da paze na prste i da se prema stvarima u kući odnose pažljivije.
10. „Slušaj me!“
Ova rečenica obično je dolazila onda kada je roditelj imao osećaj da ga dete više ne sluša. Ponekad bi je pratilo i uzdahom izgovoreno priznanje: „Gotovo, postala sam ista kao moja majka!“ Mnogi roditelji tek kada dobiju svoju decu primete da su počeli da koriste izraze koje su nekada slušali od svojih majki i očeva. Iako se način vaspitanja menja, potreba da deca nauče pravila i poštuju granice ostaje. Razlika je u tome što se danas više pažnje posvećuje načinu na koji se poruke prenose, uz nastojanje da se autoritet gradi kroz doslednost, razgovor i međusobno poštovanje.