Svaki roditelj želi da veruje da njegovo dete neće postati žrtva nasilja na internetu. Ipak, statistika pokazuje da je digitalno nasilje sve prisutnije, a deca ga često kriju iz stida i straha. Kada cajberbuling postane stvarnost, najvažnije je reagovati smireno i odlučno, a ne paničiti niti okrivljavati dete.

Psiholog Marija Ostojić ističe da roditelji često iz najbolje namere daju savete poput „samo ga blokiraj“ ili čak kritikuju dete što je „dozvolilo“ da se to desi.

-Takve reakcije mogu produbiti osećaj krivice i izolacije. Najvažnije je da dete zna da mu verujete i da nije ono krivo za tuđu agresiju – kaže.

Šta prvo da uradite

Prvi korak u svakoj situaciji jeste sačuvati dokaze – napraviti snimke ekrana uvredljivih poruka, komentara, profila ili videa, zabeležiti datume i linkove. Roditelji ne bi trebalo da brišu sadržaj dok ga ne prijave, jer su upravo ti dokazi ključni za dalje korake. Tek kada je sve zabeleženo, može se blokirati nasilnik i podesiti privatnost naloga, kako bi se prekinuo direktan kontakt.

Svaka veća platforma, od Instagrama i TikToka do YouTube-a, ima opcije za prijavu nasilnog sadržaja i korisnika, a korišćenje zvaničnih kanala obično dovodi do brzog uklanjanja uvredljivog materijala. Ipak, važno je znati da sajberbuling ostavlja emocionalne posledice koje se ne brišu lako.

-Digitalno nasilje ima iste posledice kao i nasilje uživo – anksioznost, nesigurnost, pa i depresiju. Roditelji moraju pružiti emocionalnu sigurnost i jasno poručiti detetu da nije samo u ovome –  objašnjava psiholog.

Podrška, ne osuda

Podjednako je važno ojačati detetovo samopouzdanje i vratiti mu osećaj kontrole. Svaki znak hrabrosti, poput prijavljivanja nasilja roditelju, zaslužuje pohvalu i podršku. Aktivnosti van ekrana, druženje uživo i hobi koji detetu prija, mogu pomoći da se vrati osećaj sigurnosti.

-Roditelji ne treba da osećaju sram što se ovo dogodilo, već ponos što su spremni da pomognu detetu da izađe iz situacije osnaženo –  zaključuje Ostojić i dodaje  – sajberbuling jeste bolan i ozbiljan, ali uz brzu reakciju, dokaze i iskrenu podršku roditelja, deca mogu naučiti da je njihova vrednost daleko veća od onoga što piše na ekranu.

Razgovor sa školskim psihologom i pedagozima može pomoći da se problem reši sistemski, a po potrebi treba uključiti savetovalište ili psihoterapeuta. Srbija ima i jasne mehanizme zaštite – Nacionalni kontakt centar za bezbednost dece na internetu na broj 19833 pruža besplatnu pomoć i savet, a MUP-ova Uprava za visokotehnološki kriminal može reagovati u slučajevima ozbiljnih pretnji.

Ostavi komentar