Mame i tate
Mame i tate
Neke od najvažnijih stvari roditelji ne mogu da nauče decu iz udžbenika. Kako da veruju sebi, kako da podnesu odbacivanje, kako da prepoznaju ljude koji ih poštuju i, možda najvažnije, kako da ne mere sopstvenu vrednost prema tome koliko ih neko drugi ceni.
Upravo o tome govori priča koju je psiholog Dragan Radovančević preneo na svom Fejsbuk profilu.
Naizgled, ovo je priča o ocu koji sinu nakon diplomiranja poklanja staru Volkswagen Bubu. Međutim, pre nego što mu preda ključeve, šalje ga na tri različita mesta da sazna koliko automobil vredi.
Odgovori koje sin dobija potpuno su različiti, a upravo u tome se krije lekcija koju bi mnogi roditelji poželeli da njihova deca zapamte.
Isti automobil, tri potpuno različite vrednosti
Priču prenosimo u celosti:
– Otac je rekao sinu: „Diplomirao si sa pohvalom. Evo ti Volkswagen Bube koju sam kupio pre mnogo godina… Stara je preko 50 godina, ali pre nego što ti je dam, odvezi je do salona u centru grada i pitaj koliko bi ti dali za nju.“
– Sin je otišao do salona, vratio se ocu i rekao: „Ponudili su mi 10.000 dolara jer izgleda vrlo iskorišćena.“ Otac je rekao: „Odvezi je u zalagaonicu.“
Sin je otišao u zalagaonicu, vratio se i rekao: „Ponudili su mi samo 1.000 dolara, kažu da je previše stara.“
Naposletku, otac je zamolio sina da automobil odveze u klub ljubitelja starih automobila i pokaže ga tamo. Sin je odvezao auto u klub, vratio se i rekao: „Neki ljudi u klubu su mi ponudili 100.000 dolara! Kažu da je to veoma redak automobil, tražen među članovima.“
– Otac je rekao sinu: „Hteo sam da razumeš da te pravo mesto vrednuje na pravi način. Ako te ne cene, ne ljuti se, to samo znači da si na pogrešnom mestu. Oni koji znaju tvoju vrednost su oni koji te zaista cene. Nikad ne ostajaj na mestu gde ne prepoznaju tvoju vrednost!“
Zašto je ovo važna priča za roditelje?
Naravno, stara Buba u ovoj priči služi kao metafora.
Automobil se nije promenio dok je putovao od jednog do drugog mesta. Bio je potpuno isti kada je procenjen na 1.000, 10.000 i 100.000 dolara. Promenili su se samo ljudi koji su ga posmatrali i njihovo razumevanje onoga što imaju pred sobom.
Sličnu poruku roditelji mogu da prenesu detetu kada prvi put doživi da nije prihvaćeno u društvu, kada ga neko ismeva, kada ne bude pozvano na rođendan, kada ne uspe u nečemu ili kada počne da se poredi sa vršnjacima.
Tuđa procena ne mora uvek biti merilo njegove stvarne vrednosti.
Dete ne bi trebalo da nauči da mora svima da se dopadne
Jedna od zamki odrastanja jeste potreba da nas svi prihvate.
Dete koje svoju vrednost vezuje isključivo za tuđe odobravanje može veoma teško podnositi kritiku, odbacivanje ili neuspeh. Zato je važna poruka da nije potrebno da se dopadne svima da bi vredelo.
To, naravno, ne znači učiti dete da ignoriše svaku kritiku ili da su drugi uvek krivi. Konstruktivna kritika pomaže nam da rastemo i prepoznamo sopstvene greške.
Razlika je u tome što greška ili nečije negativno mišljenje ne moraju da postanu odgovor na pitanje: „Koliko ja vredim?“
Važno je i gde dete pripada
Priča o starom automobilu nosi još jednu zanimljivu poruku – koliko okruženje može da bude važno.
Dete koje se negde oseća drugačije, neprimećeno ili neprihvaćeno možda će u drugom okruženju pronaći ljude sa kojima deli interesovanja i među kojima će njegove osobine biti prihvaćene.
Neko dete će svoje mesto pronaći u sportskom timu, drugo u muzičkoj školi, treće među decom koja vole knjige, crtanje, životinje, programiranje ili neku sasvim drugačiju stvar.
Zadatak roditelja nije da detetu obeća da će ga svi voleti, već da mu pomogne da shvati da odbacivanje od jedne osobe ili grupe nije presuda o tome ko je ono.
Lekcija koju vredi sačuvati
Možda zato ova jednostavna priča ostavlja tako snažan utisak.
Otac sinu nije samo rekao da treba da zna svoju vrednost. Dozvolio mu je da istu stvar odnese na tri različita mesta i sam vidi koliko se procene drugih mogu razlikovati.
Za roditelje u tome postoji važan podsetnik: deci ne možemo ukloniti svako odbacivanje, neuspeh ili razočaranje koje će doživeti.
Možemo, međutim, da im pomognemo da iz tih trenutaka ne izvuku zaključak da vrede manje.
Jer ponekad problem zaista nije u tome što nemamo šta da ponudimo – već u tome što pokušavamo da svoju vrednost dokažemo na mestu koje ne ume da je prepozna.