Za decu koja odrastaju bez roditeljskog doma, punoletstvo ne znači samo slobodu. Često znači i prvi susret sa životom za koji nisu imali priliku da se pripreme

Deca koja odrastu u domu nose ožiljke ceo život. Šta im prolazi kroz glavu, kako izgleda život kada ne znaš kako izgleda kada te mama budi i zašto im je lakše da ćute dok druga dece pričaju od porodičnim skupovima, tema je o kojoj je otvoreno pisao mladić iz Beograda.

Prešao je dug put. Od ljutnje na roditelje koji su ga ostavili do toga da je danas čovek koji po prvi put u životu ima svoj dom, mesto gde može da ostavi stvari koje više ne mora da drži u kutiji. O lekcijama koje je naučio i onome što će preneti svojoj deci napisao je u ovoj kratkoj ispovesti:

 Nemaš sobu, nemaš ni svoj krevet

Postoje deca koja znaju gde će provesti sledeći Božić. Koja znaju gde im je kuća, gde im je soba, ko će ih probuditi ujutru i spremiti doručak.

Možda vas zanima

A postoje i ona druga. Deca koja rano nauče da ne pitaju. Ne zato što ih ne zanima gde će biti sutra, već zato što su navikla da se stvari menjaju bez njihovog pitanja. Jedan krevet postane drugi. Jedna soba postane druga. Jedan grad zameni drugi. Ljudi koji su juče bili svakodnevica postanu samo još jedno lice iz prošlosti.  Tako je izgledalo moje detinjstvo.

Odrastao sam u domu

Kada bih kao mali gledao drugu decu kako pričaju o svojim porodicama, nisam uvek razumeo zbog čega mi je neprijatno. Oni su pričali o očevima, majkama, bakama, porodičnim ručkovima i letovanjima. Ja nisam imao šta da kažem. I zato sam naučio da ćutim.

U domu nikada nisi potpuno sam. Oko tebe su druga deca, vaspitači, zaposleni. Ima ljudi koji brinu o tebi. Imaš krevet, hranu, školu. Ali postoji jedna stvar koju je teško nadoknaditi. Osećaj da negde pripadaš.

Navikneš se da ti niko ne kaže: „Srećan rođendan“

Sećam se rođendana. Nije mi bio problem što poklon nije bio skup. Nije mi bilo važno šta sam dobio. Problem je bio što sam znao da će sve to proći kao i svaki drugi dan. Nije bilo nekoga ko će se ujutru pojaviti na vratima i reći: „Srećan rođendan.“

Vremenom čovek počne da se navikava. To je možda i najtužniji deo svega. Navikneš se da ne očekuješ.

Kada ne očekuješ ništa, ne možeš mnogo ni da se razočaraš. Godine su prolazile. Škola, obaveze, ljudi koji dolaze i odlaze.  A onda je došao trenutak kojeg se svako dete iz doma pomalo plaši. Odrastanje.

Kada napuniš dovoljno godina, više nisi dete koje sistem mora da štiti. Odjednom bi trebalo da znaš kako da pronađeš posao, platiš račune, pronađeš stan, napraviš plan i sam odlučuješ o svom životu.

Bio sam ljut na život

Dugo sam mislio da sam zbog svega što mi se dogodilo zakinut za nešto što druga deca imaju. I bio sam ljut. Na roditelje. Na okolnosti. Na život. Ponekad i na ljude koji nisu bili ni za šta krivi.

Ali onda sam shvatio nešto. Moje detinjstvo nisam mogao da promenim. Ali svoj nastavak priče jesam.

Počeo sam da radim. Da učim. Da štedim. Da pravim greške. Da pokušavam ponovo. I prvi put u životu počeo sam da stvaram nešto što niko ne može da mi oduzme. Svoj dom. Ne mislim na četiri zida. Mislim na osećaj da postoji mesto na kojem mogu da ostavim svoje stvari i budem siguran da ih sutra neće spakovati u jednu malu torbu.

Dete ne bira, ali čovek može da bira

Danas, kada pogledam unazad, ne kažem da je moje detinjstvo bilo dobro. Nije. Bilo je teško. Ali ne želim da mi ceo život bude samo nastavak tog detinjstva. Dete ne bira gde će odrasti. Ali čovek može da bira kakav će postati.

Možda nikada neću moći da vratim godine koje sam proveo čekajući da neko dođe po mene. Ali mogu da budem osoba koja će se pojaviti kada neko drugi, kada moje dete, bude čekalo. Možda je to moja najveća pobeda. Ne to što sam uspeo da zaboravim odakle sam došao. Nego to što sam uspeo da odatle krenem dalje.

Pridružite se našoj Viber zajednici.

Pridružite se

Ostavi komentar