Imao sam samo pet godina. Mama se ujutru doterala, rekla mi je da ide do prodavnice. Nikada se nije vratila, naveo je na početku priče mladić koji je otvoreno govorio o najbolnijem životnom iskustvu. Iskustvo koje je doživeo kao dete zaista je potresno. To nije bio umor koja svaka mama ponekad oseti, nije ni majka koj nije dobro kojoj je potrebna stručna lekarska pomoć kao što je to slučaj sa Lindzi Klensi kojoj sada traje suđenje.
Dečak sa početka priče svoje iskustvo i svoje patnje detaljno je opisao na Reditu:
– Pamtim svaki detalj. Sećam se mirisa ustajale sobe i majčinog jakog parfema. Bio je to prejak parfem za jutro. Rekla mi je da ide u prodavnicu i da će se brzo vratiti. Sedeo sam na stepenicama i čekao da se vrati. Sati su prolazili, a nje nije bilo – kazao je u ispovesti ovaj mladić.
Komšije su prolazile, a dečak se nije pomerao sa stepeništa zgrade.
– Pao je mrak… Ja sam i dalje sedeo na istom mestu, na istom stepeništu. Majka se nije vratila – priča on. Umesto majke, došli su nepoznati ljudi:
– Spakovali su moje najosnovnije stvari u malu platnenu torbu. Umesto majke, pojavila se socijalna služba.
Godine i detinjstvo proveo sam po hraniteljskim porodicama. Stalne selidbe, nove porodice, prilagožavanje, sve to je ostavilo posledice.
– Odrastao sam sa osećajem duboke odbačenosti. Konstantno sam preispitivao sopstvenu vrednost.
„Ja sam kriv što je mama otišla“
Najteži deo svake ovakve priče nije samo fizičko odsustvo roditelja, već psihološki teret koji se prenosi na dete. To je otvoreno napisao i ovaj mladić u svojoj ispovesti:
– Godinama sam živeo u uverenju da je majka otišla zbog mene. Da sam ja kriv. Kao dete misliš da te roditelj nije ostavio zato što je on loš, već zato što ti nisi bio dovoljno dobar, poslušan ili mio.
Bez obzira na sve što je prošao, kada je porastao, u vreme dok je bio adolescent pokušao je da stupi u kontakt sa majkom. Pronašao ju je na društvenim mrežama, ali je naišao na zid. Majka je imala novu porodicu u kojoj nije bilo mesta za njega.
Pismo koje nikada nije poslato
Najpotresniji deo ove ispovesti ispričane na Reditu su pisma koja je mladić slao majci, a koja joj nikada nije poslao.
– Da li si ikada prošla pored moje škole? Da li si se ikada zapitala da li imam šta da obučem zimi – pitanja su koja je u pismima majci postavljao ostavljeni dečak.
Godinama je ta pisma skupljao, čuvao ih u fioci radnog stola. Sve dok jednog dana nije odlučio da spali jedno pismo:
– Tada se desio preokret. Shvatio sam da odgovori koje tražim, zapravo ne postoje. Jer osoba koja je mogla da ih pruži ne poseduje empatiju. U jednom trenutku moraš da presečeš pupčanu vrpcu iluzije. Shvatio sam da moja majka jednostavno nije imala kapacitet da bude roditelj. Nije stvar u tome da ja nisam vredeo, već u tome što ona nije umela da voli. Kada sam to prihvatio, teret je počeo da spada sa mojih leđa.
U komentarima na ovu priču izdvojili smo one koje su ostavili psiholozi. Njihovo objašnjenje i poruka ovom dečaku, mogu da znače i drugima koji su se našli u sličnim situacijama. Deca koja prođu kroz sistem hraniteljstva često nose i teret takozvanog sindroma preživljavanja.
Praznici, koji bi trebalo da budu simbol topline, za njih postaju dani duboke anksioznosti i sećanja na institucije ili hladne domove. Pored toga, mnogi nose strah od sopstvenog roditeljstva i sumnju da će nehotice ponoviti obrazac napuštanja. Ipak, ova ispovest je, kažu psiholozi, dobar putokaz za sve koji su imali slična iskustva:
– Ovakva svedočanstva podsećaju da rane iz detinjstva ostavljaju duboke ožiljke, ali da je uz rad na sebi i surovu istinu moguće izgraditi život na sopstvenim, zdravim temeljima.