Pitanje džeparca tema je o kojoj mame intenzivno polemišu u septembru. Početak školske godine doneo je podelu na mame koje smatraju da deca od malih nogu treba da uče kako da upravljaju sopstvenim budžetom kroz fiksne iznose, dok ima i onih koje se drže opuštenijeg pristupa i daju novac „od slučaja do slučaja“.
Svaka mama sa kojom smo razgovarali ističe da joj je najvažnije kako će dete učiti u školi i kako mogu da im pomognu. Dodaju da deca imaju obrok u školi. Ipak, i pored toga daju deci neki dinar. Da imaju za sok, picu, neki slatkiš…
„Dajem koliko imam“
Sa kakvim se sve finansijskim izazovima susreću roditelji najbolje svedoči priča Marije, samohrane majke iz Beograda. Ona ističe da kod njih u kući ne postoji fiksni nedeljni ili mesečni džeparac, već se sve prilagođava trenutnim finansijskim mogućnostima.
– Dajem ćerki onoliko koliko u tom trenutku imam novca. Kako kad – iskrena je Marija.
Dodaje da je juče ćerki dala 1.000 dinara. Ipak, ono što je posebno obradovalo ovu majku jeste pokazatelj da njena ćerka već razvija svest o racionalnom trošenju.
– I pored raznovrsne i privlačne ponude u školi, dete nije potrošilo sav novac – navodi Marija.
Mesečno 50 evra
S druge strane, Biljana ima drugačliju taktiku. Njen sin Petar ovog septembra krenuo je u treći razred. U školi ima užinu, te mu mama daje fiksni džeparac.
– Dajem mu neki dinar, da ima za grisine, smoki, ili sladoled. Od prvog razreda sam krenula sa praksom koju i sada primenjujem. Dam mu mesečni iznos, a na njemu je kako će da raspodeli i da li će imati džeparac celog meseca – objašnjava Biljana.
Ona je mišljenja da Petar od malih nogu treba da nauči kako da raspolaže novcem. Stoga je odredila tačno koliko može mesečno da dobije:
– U školama su cene niže nego u prodavnicama. Uz to često imaju i akcije. Tako da smatram da mu je 300 dinara dovoljno. Za ovaj mesec dobio je 6.600 dinara, što je malo više od 50 evra.
Biljana kaže da je na početku bilo malo nezgodno, ali da je Petra brzo naučio lekciju.
– Prvi put kada je dobio džeparac, nisam mu puno objašnjavala. Rekla sam mu da mu je to novac za ceo mesec, za grickalice u školi. Kao i svako dete i Petar je te pare potrošio mnogo ranije. Častio je drugu decu, kupovao je čokoladice koje nije ni otvorio. A kada je ostao bez para, video je drugu decu kako kupuju, ali nije bilo onih koji su njega hteli da počaste. Bilo je suza, bilo je i razočaranja – priča Bilajna.
Kao i svaka mama, i ona je našla način da popuni prazninu u Petrovom budžetu.
– Nisam bila surova, ni prestroga. Htela sam da nauči da raspolaže sa novcem, da razume i kada kažem da nećemo kuputi baš te, najskuplje, patike jer moramo i trenerku da kupimo. I zaista je naučio. To sam najbolje videla na moru. Nije bio ničega željan, ali nije bio ni kao deca koja sve traže i sve hoće.
Dodaje da je posle prvih školskih budžeta Petar mnogo bolje raspolagao novcem:
– Prvo je bilo da mu zahali novca pred kraj meseca, posle je imao tačno. A već nekoliko meseci kasnije, čak mu je i ostajalo novca. Pričali smo o tome, Rekao mi je da ode da kupi sokić kad je žedan, ili kada mu se jede nešto slatko, ali da ne kupuje svakog dana jer mu ne treba. To sam htela da nauči, bila sam ponosna kada sam to čula od njega.
Šta vi kažete?
Džeparac, bio on fiksan ili dat u skladu sa dnevnim prilikama, zapravo je prva velika škola odraslog doba kroz koju deca uče pravu vrednost novca.
Kakva su vaša iskustva, da li dajete dnevni ili mesečni džeparac?