Sveštenik Zoran Petrović proveo je deset godina detinjstva u domu za nezbrinutu decu, zajedno sa bratom i sestrom. Odrastali su daleko od sigurnosti porodičnog doma, okruženi velikim brojem druge dece, a iza igre i bezbrižnih trenutaka krila se želja koju nisu često pokazivali – da ponovo budu uz majku i oca.
Godine provedene u domu ostavile su dubok trag na njegov život, ali su ga na određeni način i oblikovale. Danas, kao sveštenik, Zoran otvoreno govori o tom periodu, nedostatku roditeljske sigurnosti, ali i neobičnom zajedništvu koje je postojalo među decom sa kojom je odrastao.
Njegov životni put kasnije ga je odveo iz doma u bogosloviju, a potom i u svešteničku službu.
Posle 15 godina braka jedan račun joj je srušio svet: Na njemu su bile pelene, a njihova deca odavno su velika
Sin „Majke hrabrosti“ Nikola danas ima 15 godina: Njegov otac Goran o Jeleni, koja je izabrala da rodi dete iako je znala da će umreti
„Volim svoju majku, ali više ne mogu“: Kada briga o roditelju počne da briše život odraslog deteta
@dok.andjeli.spavaju Sveštenik Zoran Petrović o odrastanju u sirotištu #dokandjelispavaju
„Potajno smo želeli da budemo sa majkom i ocem“
Govoreći u emisiji „Dok anđeli spavaju“, Zoran se prisetio godina koje je sa bratom i sestrom proveo u domu.
Iako su sva deca imala svoje želje i čežnje, kaže da ih uglavnom nisu pokazivali. Nisu želeli da sažaljevaju jedni druge, niti da ih drugi posmatraju sa sažaljenjem.
Ipak, duboko u njima postojala je potreba koju ništa nije moglo potpuno da zameni.
– Desetak godina smo proveli u domu za nezbrinutu decu i odatle sam otišao u Bogosloviju. Mi tamo smo imali svoje želje koje su tako bile potisnute, i nekako nismo podnosili u tom sirotištu sad da se sažaljevamo, ni da se na nas neko sažaljeva – ispričao je on u emisiji „Dok anđeli spavaju“ i dodao:
– Ali smo potajno u sebi imali strašnu želju da budemo sa svojim ocem, sa majkom, i ta čvrstina i ta sigurnost od roditelja kod deteta nama je nedostajala. A sa druge strane, nama je bilo lepo. Igrali smo se, bili smo slobodni. Kroz tu igru, kroz tu široku porodicu, ne znam, 150-200 dece, nestajao je u nama strah.
Upravo taj deo njegovog sećanja pokazuje koliko detinjstvo može istovremeno da nosi potpuno različita osećanja. Sa jedne strane bili su igra, sloboda i čak 150 do 200 dece koja su na neki način činila jednu veliku porodicu, a sa druge stalna, tiha čežnja za roditeljima i osećajem sigurnosti koji samo porodica može da pruži.
Sa bratom i sestrom proveo deset godina u domu
Zoran Petrović rođen je na Božić, 7. januara 1975. godine u Tuzli.
Nakon razvoda njegovih roditelja, život njega, njegovog brata Vlade i sestre Marice potpuno se promenio. Troje dece nastavilo je odrastanje u Domu za nezbrinutu decu „Vojo Perić“ u Tuzli.
U domu su proveli deset godina, od 1981. do 1991. godine.
Zoran je u Tuzli završio osnovnu školu, a potom upisao srednju saobraćajnu školu. Međutim, početak rata u Bosni i Hercegovini doneo je novi preokret u njegovom životu.
Prema njegovoj životnoj priči, deca srpske nacionalnosti tada su morala da napuste dom u kojem su do tada živela.
Zoran se tako ponovo našao bez sigurnog mesta na koje bi mogao da se osloni.
Poslušao je starijeg brata i otišao u bogosloviju
U tom teškom trenutku poslušao je savet starijeg brata i doneo odluku koja će odrediti čitav njegov budući život.
Upisao je bogosloviju u manastiru „Sveta tri jerarha“ na Krku, u blizini Knina.
Tamo je završio četiri razreda bogoslovije. Nakon operacije „Oluja“, školovanje je ponovo morao da nastavi na drugom mestu, pa je peti razred bogoslovije završio u Srbiji, na Divčibarama.
Od dečaka koji je deset godina odrastao u domu i potajno čeznuo za roditeljskom sigurnošću, njegov životni put sve više ga je vodio ka Crkvi.
Postao je sveštenik
Zoran Petrović rukopoložen je 1997. godine, najpre u čin đakona, a potom i u čin sveštenika.
Školovanje je nastavio i kasnije, a 2014. godine diplomirao je na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu.
Tokom svoje svešteničke službe promenio je tri parohije. Služio je u Lužanima kod Dervente, potom u Popovima kod Bijeljine, a njegov put ga je na kraju doveo do Hrama Svetog Georgija, gde služi i danas.
Iza sveštenika koji danas razgovara sa ljudima i sluša njihove životne priče tako stoji detinjstvo sasvim drugačije od onoga koje većina dece poznaje.
Deset godina života u domu, odrastanje sa bratom, sestrom i stotinama druge dece, rat i više selidbi obeležili su njegov put.
A kada se danas vrati u godine provedene u domu, iz njegovih reči možda najviše odzvanja upravo ono što mu je kao detetu najviše nedostajalo – čvrstina i sigurnost roditelja