Dete
Dete
Iako ovakve situacije mogu biti iscrpljujuće, potreba za bliskošću u detinjstvu potpuno je prirodna, posebno kod mlađe dece.
Razlozi zbog kojih dete ne želi da spava samo mogu biti različiti. Kod neke dece u pitanju je strah od mraka, kod druge separaciona anksioznost, dok pojedina deca jednostavno traže osećaj sigurnosti i prisustvo roditelja pred spavanje. Promene poput polaska u vrtić, dolaska bebe u porodicu, selidbe ili stresnih situacija takođe mogu uticati na detetov san.
Roditelji često pokušavaju da problem reše insistiranjem da dete mora samo da zaspi, ali pritisak i nervoza uglavnom daju suprotan efekat. Deca tada mogu postati još nesigurnija i vezanija za roditelje tokom noći.
Najvažnije je stvoriti mirnu i sigurnu rutinu pred spavanje. Kupanje, pričanje priče, prigušeno svetlo i isti ritam odlaska u krevet mogu pomoći detetu da se oseća opuštenije i bezbednije. Doslednost je posebno važna jer deca vole predvidivost i rutinu.
Važno je i da roditelji ne ismevaju detetove strahove. Rečenice poput „Nema čega da se plašiš” ili „Velika deca spavaju sama” često ne pomažu, jer dete svoj strah doživljava kao stvaran. Mnogo bolji pristup je razgovor i pružanje osećaja sigurnosti.
Neka deca lakše zaspe uz noćnu lampu, omiljenu igračku ili ostavljena odškrinuta vrata sobe. Kod starije dece može pomoći postepeno osamostaljivanje, tako što roditelj prvo sedi pored kreveta, a zatim svakog dana pravi manju distancu.
Stručnjaci naglašavaju da ne postoji univerzalno pravilo kada dete mora da počne da spava samo. Svako dete ima drugačiji temperament i tempo razvoja emocionalne sigurnosti. Ono što je najvažnije jeste da roditelji ostanu smireni, strpljivi i dosledni.
U većini slučajeva faza odbijanja samostalnog spavanja prolazi vremenom, posebno kada dete stekne više sigurnosti i rutine. Iako roditeljima neprospavane noći mogu biti veoma naporne, osećaj bliskosti i podrške koji dete dobija u ovom periodu može imati veliki značaj za njegov emocionalni razvoj.