Postoje zvuci koje većina nas gotovo i ne primećuje. Šum u prostoriji, nečiji koraci, zatvaranje vrata, glas osobe koju volimo. Za Megi Glison sve je to godinama pripadalo svetu koji nije mogla da čuje.
Megi je rođena gluva, a onda je sa 14 godina doživela trenutak koji je promenio njen život – prvi put je dobila osećaj zvuka.
Dogodilo se to u Univerzitetskoj bolnici u Klivlendu, kada su stručnjaci uključili poseban elektronski uređaj ugrađen u njenom telu – auditivni implant moždanog stabla, poznat kao ABI.
Važan datum za roditelje: Stiže 65.000 dinara mesečno i upis staža – evo kada počinje primena
Mama došla po sina posle prvog dana u vrtić: Ono što je videla gledajući ga krišom dovelo ju je do suza
Ovako se odlazi u penziju! Đaci jednim gestom rasplakali profesorku Osme gimnazije: A zbog onoga što su uradili na kraju se i prekrstila
Za tinejdžerku koja je od rođenja živela bez sluha bio je to susret sa potpuno novim svetom.
Život u tišini bio je jedini koji je poznavala
Megi je rođena bez normalno razvijenih kohlea, delova unutrašnjeg uha koji imaju ključnu ulogu u slušanju. Zbog njene anatomije, uobičajeni kohlearni implant nije predstavljao odgovarajuće rešenje.
Zato su lekari pokušali drugačiji pristup.
ABI je napravljen za osobe kod kojih kohlearni implant ne može da pruži korist zbog problema sa kohleom ili slušnim nervom. Umesto da funkcioniše preko unutrašnjeg uha, uređaj stimuliše slušne puteve na nivou moždanog stabla.
A onda je došao dan uključivanja.
Za nekoga ko čuje od rođenja, zvuk je nešto što se podrazumeva. Za Megi je predstavljao nešto sasvim novo.
Prvi zvuk posle 14 godina tišine
Kada su stručnjaci aktivirali implant, Megi je prvi put dobila osećaj zvuka.
Takav trenutak ne znači da osoba odjednom počinje da čuje na isti način kao neko ko ima prirodan sluh. Auditivni implant moždanog stabla ne vraća normalan sluh, a rezultati se razlikuju od osobe do osobe.
Mozak mora da nauči šta novi signali predstavljaju, a iza prvog uključivanja uređaja može da sledi dug period prilagođavanja i rehabilitacije.
Ali za Megi je tog dana otvoreno nešto što joj je do tada bilo potpuno nedostupno – svet zvuka.
Ono što svakog dana ne primećujemo, nekome je čudo
Upravo zbog toga njena priča nosi poruku mnogo veću od samog medicinskog dostignuća.
Roditelji svakoga dana čuju kako ih dete doziva iz druge sobe. Čuju smeh, plač, pitanja, muziku koja dopire iz dečje sobe. Deca slušaju glasove svojih roditelja toliko često da o tome ni ne razmišljaju.
A postoje deca za koju jedan jedini zvuk predstavlja događaj koji se pamti čitavog života.
Megi je 14 godina poznavala svet bez zvuka. Kada je njen implant uključen, nije se promenila samo tehnologija koju je koristila – dobila je mogućnost da počne da upoznaje nešto što je za većinu ljudi oduvek bilo deo svakodnevice.
I možda je upravo zato njena priča podsetnik da neke od najobičnijih stvari koje imamo – glas voljene osobe, smeh deteta ili jednostavan zvuk života oko nas – nekome predstavljaju pravo malo čudo.