Disleksija je specifična teškoća povezana sa učenjem čitanja i pisanog jezika. Dete može imati teškoće sa preciznim i tečnim čitanjem, povezivanjem glasova i slova, dekodiranjem reči ili pravopisom.
Razvojna diskalkulija odnosi se na trajne teškoće u učenju i korišćenju matematičkih veština – na primer, razumevanju brojeva, količina, računskih operacija ili matematičkih odnosa.
Obe se ubrajaju u specifični poremećaj učenja, koji je neurorazvojni poremećaj. To znači da njihove osnove nisu jednostavno u tome koliko je dete učilo ili koliko su roditelji radili sa njim. Naučni pregledi ukazuju na kombinaciju bioloških, kognitivnih, razvojnih i sredinskih faktora.
Viktoriju Bekam su u detinjstvu zadirkivali zbog diskalkulije – evo o kakvom je poremećaju reč i koji su simptomi
Da li deca nasleđuju mladeže od roditelja? Genetika daje odgovor
Mačak nije želeo da propusti priču za laku noć: Porodično čitanje nije moglo da prođe bez njega – snimak će vas raznežiti
Ako roditelj ima disleksiju ili diskalkuliju, da li će je imati i dete?
Ne mora. Ali verovatnoća jeste povećana. Studije porodica i blizanaca pokazuju da se teškoće sa čitanjem češće javljaju među bliskim srodnicima osoba sa disleksijom. Procene naslednosti razlikuju se među istraživanjima, ali se za disleksiju često navode vrednosti od oko 40 do 70 odsto, u zavisnosti od toga kako se teškoća definiše i koju populaciju istraživači proučavaju.
Ali ovde je važno razumeti šta znači naslednost. Ako naučnici kažu da je neka osobina 60 ili 70 odsto nasledna, to ne znači da je kod jednog konkretnog deteta 60 ili 70 odsto problema izazvano genima. Naslednost je statistička mera koja opisuje koliki deo razlika među ljudima u određenoj populaciji može da se poveže sa genetskim razlikama. Ona nije procenat koji se može direktno primeniti na pojedinačno dete.
Ne postoji jedan „gen za disleksiju i diskalkuliju“
Ovo je jedna od najvažnijih stvari koje roditelji treba da znaju. Disleksija se ne prenosi tako što postoji jedan gen koji dete dobije od roditelja i zbog kojeg će sigurno imati problem sa čitanjem. Genetska istraživanja ukazuju na veliki broj genetskih varijanti koje pojedinačno mogu imati mali uticaj na rizik. Zato se disleksija opisuje kao poligenska i složena osobina.
Pored toga, određeni genetski rizici mogu biti povezani i sa drugim neurorazvojnim osobinama. Istraživanja pokazuju preklapanje dela genetskih uticaja između disleksije i drugih teškoća, uključujući razvojnu diskalkuliju. Ako roditelj ima disleksiju ili diskalkuliju, to ne znači da će ih sigurno imati i dete. Ipak, porodična istorija može biti razlog da se pažljivije prate detetove teškoće u čitanju, pisanju ili matematici.
Najvažnije je reagovati bez straha i bez etiketiranja. Disleksija i diskalkulija nisu znak manjka truda ili sposobnosti. Uz razumevanje, odgovarajuću podršku i prilagođen pristup učenju, dete može uspešno da razvija svoje potencijale.