Šta znači biti dobra majka? Svaka mama je sebi postavila to pitanje. Odgovor je pokušala da da Vedrana Rudan. Iz svog iskustva, iz svog detinjstva koje nije bilo lako.
Vedrana Rudan je odrasla u porodici obeleženoj nasiljem i alkoholizmom. Govorila je da su nju i sestru tukli i otac i majka, a kasnije i njen prvi muž.
– Ja sam sebi dala pravo da vrištim – govorila je spisateljica.
Ta rečenica možda najbolje objašnjava čitavu Vedranu Rudan. Nije želela da ćuti ni o čemu. Ni o nasilju. Ni o majčinstvu. Ni o krivici. Ni o deci.
A posebno nije želela da prihvati ideju da je majka automatski sveta samo zato što je majka.
Dan kada je majka umrla
Jedan od najtežih paradoksa njenog života bio je upravo odnos sa majkom.
O njemu je pisala otvoreno, čak surovo. U knjizi „Dabogda te majka rodila“ vraćala se u detinjstvo, u njihov težak odnos, u sopstveni bes i osećaj da od majke nije dobila ono što je kao dete očekivala. Ali onda je majka umrla.
I dogodilo se nešto što je možda jedna od najvažnijih lekcija koje je Rudan ostavila ženama. Majka joj je počela nedostajati. Nedostajali su joj čak i oni svakodnevni telefonski pozivi koji su joj nekada išli na živce. Pisala je o tome koliko je puta videla majčin broj na ekranu i poželela da se ne javi. A onda je došao dan kada tog broja više nije bilo.
I tada se sve promenilo.
Jer neke stvari shvatimo tek kada više nemamo priliku da ih popravimo. To je možda i najvažnija poruka koju je Rudan mogla da ostavi majkama:
– Ne čekajte da izgubite nekoga da biste shvatili šta vam je značio.
To ne znači da treba trpeti nasilje, poniženje ili loše odnose samo zato što je neko majka, otac, dete ili supružnik. Rudan je upravo suprotno tome čitavog života govorila.
Ali jeste pokazivala koliko su odnosi među ljudima komplikovani. Možemo nekoga voleti i biti ljuti na njega. Možemo nekome zamerati i ipak patiti kada ga izgubimo. Možemo biti povređeni i jednog dana shvatiti da bismo voleli da smo neke razgovore vodili drugačije.
Nije ljubav kada detetu sve daš
Rudan nije govorila o majčinstvu iz teorije. Imala je dvoje dece i bila je dovoljno hrabra da o majčinstvu govori onako kako mnoge žene ne smeju ni sebi.
Nije ga predstavljala kao savršenu, svetu i bezuslovno srećnu ulogu. Naprotiv. Bila je brutalno iskrena o tome koliko majke mogu da preteraju u žrtvovanju za svoju decu.
Pisala je o ženama koje deci daju kuće, plaćaju stanove, automobile i račune, a same ostaju bez osnovne sigurnosti. I postavljala neprijatno pitanje: gde se završava ljubav, a počinje samouništenje?
Njena poruka nije bila da majke treba manje da vole svoju decu. Bila je mnogo provokativnija:
Ljubav ne znači da detetu morate dati baš sve. Jer dete mora jednom da ode. Mora da pogreši. Mora da padne. Mora da napravi svoj život. A majka koja je čitav svoj život stavila na raspolaganje detetu jednog dana može ostati bez ičega osim pitanja: šta je ostalo od mene?
Sin joj je prao zube
Najpotresnije lekcije o majčinstvu Rudan je, međutim, ostavila onda kada se sama našla pred smrću. U poslednjim mesecima života pisala je o svojoj bolesti, ali još više o ljudima koji su bili uz nju. O ćerki koja joj je u bolnici osvežavala lice i telo, turpijala nokte i govorila joj da bude lepa.
O sinu koji joj je donosio knjige i slatkiše, stavljao pastu na četkicu i pomagao joj da opere zube. Odjednom su se uloge promenile.
Žena koja je nekada brinula o svojoj deci postala je žena o kojoj brinu njena odrasla deca. I možda se baš tada zatvorio jedan veliki krug njenog života.
Jer ono što je kao ćerka toliko dugo tražila, ono što je kao majka pokušavala da razume, na kraju joj se vratilo u najjednostavnijem obliku: biti tu.
„Mama, ostani“
U tim poslednjim danima njena deca nisu mogla da joj obećaju da će sve biti dobro. Nisu mogli da zaustave bolest. Nisu mogli da joj vrate zdravlje. Ali mogli su da joj kažu ono najvažnije: da žele da ostane:
– Mama, svaki dan je dobitak. Ostani.
Te reči možda bolje od svega objašnjavaju šta je Vedrana Rudan, kroz sve svoje godine, učila o majčinstvu. Na kraju nisu važni saveti o savršenom roditeljstvu. Nije važno koliko ste puta pogrešili. Nije važno koliko ste puta bili ljuti jedni na druge. Nije važno ni to što ste ponekad poželeli da pobegnete od svega. Važno je da, kada dođu najteži dani, postoji neko ko će sesti pored vas i reći: ostani.
Žene, ne budite savršene
Vedrana Rudan nije ostavila priručnik za savršeno majčinstvo. Ostavila je nešto mnogo vrednije, priču o nesavršenim ljudima. O majkama koje greše. O deci koja greše. O porodicama koje se povređuju. O ljubavi koja ponekad dođe zajedno sa besom. O stvarima koje ne umemo da kažemo na vreme. I o tome da neke obične stvari postanu ogromne tek kada shvatimo da ih više ne možemo ponoviti.
Zato njena poruka majkama nije usmerena ka pitanju s početka teksta, da loi sam dobra majka. Vedrana Rudan nudi nešto mnogo jednostavnije, ali nešto što ima konkretnu vrednost:
Zovite svoju decu. Slušajte ih. Pustite ih da budu ono što jesu. Ne pokušavajte da ih sačuvate od svakog bola. I ne čekajte da bude kasno da im kažete da ih volite.
Jer Vedrana Rudan je to naučila na najteži mogući način. Kao ćerka. Kao majka. I na kraju, kao žena koja je znala da joj se život približava kraju.
Zato ono što je govorila ženama nije dolazilo iz neke sigurne distance. Dolazilo je iz sopstvenih grešaka, gubitaka, besa, ljubavi i žaljenja.
I baš zato ima toliku težinu. Jer njena priča o majkama zapravo nije priča o savršenom majčinstvu.
To je priča o tome koliko je malo vremena koje imamo jedni sa drugima.
I koliko neke sasvim obične stvari, jedan poziv, jedan zagrljaj, jedno „mama“, jedno „volim te“ … To sve postane ogromno tek kada shvatimo da ih više ne možemo ponoviti