Dete
Dete
Mnogim roditeljima je poznata situacija: dete je u sobi ili na igralištu, roditelj ga zove jednom, drugi put, treći put, a reakcija izostaje. Prvi instinkt često je da se to protumači kao neposlušnost, tvrdoglavost ili nedostatak poštovanja. Međutim, razlozi mogu biti mnogo jednostavniji i potpuno drugačiji.
Dete nije uvek „neposlušno“
Kod mlađe dece pažnja je još uvek u razvoju. Kada su duboko fokusirana na igru, crtež ili neku aktivnost, njihov mozak filtrira spoljne zvuke i podražaje. To znači da dete ponekad iskreno ne registruje da ga neko doziva, iako roditelju deluje kao da ga ignoriše. Ova tzv. „usmerena pažnja“ je normalan deo razvoja i pokazuje da dete ume da se fokusira, što je zapravo važna kognitivna veština.
Kako okruženje utiče na reakciju?
Buka, televizija, igraonica puna stimulusa ili više ljudi koji istovremeno govore mogu dodatno otežati detetu da obrati pažnju na poziv. U takvim situacijama dete ne bira da ignoriše roditelja, već jednostavno ne uspeva da izdvoji jedan glas iz okruženja. Zbog toga se savetuje da se kontakt ne uspostavlja samo glasom, već i približavanjem detetu, spuštanjem na njegov nivo i uspostavljanjem kontakta očima.
Razvojne faze igraju važnu ulogu
Kod mlađe dece sposobnost da brzo preusmere pažnju još uvek nije potpuno razvijena. Zato može izgledati kao da „ne slušaju“, iako je zapravo u pitanju proces sazrevanja mozga. Sa godinama, dete postaje sve sposobnije da istovremeno prati više informacija i da brže reaguje na poziv roditelja.
Kada treba obratiti pažnju?
Iako je povremeno ignorisanje poziva normalno, ako dete često ne reaguje ni u mirnim uslovima, bez distrakcija, ili ako postoji sumnja na problem sa sluhom ili razvojem pažnje, preporučuje se razgovor sa pedijatrom. Važno je isključiti sve moguće fizičke ili razvojne uzroke pre nego što se ponašanje tumači kao „neposlušnost“.
Kako roditelji mogu da reaguju?
Umesto ponavljanja poziva koristi kombinacija pristupa: približavanje detetu, blagi dodir po ramenu i jasno izgovaranje imena. Na taj način dete lakše prepoznaje da je pozvano i brže usmerava pažnju. Takođe, važno je ostati smiren i izbegavati vikanje, jer to može dodatno otežati komunikaciju.
Dete koje ne reaguje odmah ne mora da „ne sluša“. U većini slučajeva, radi se o razvojnim procesima, fokusu ili jednostavno trenutnoj zauzetosti igrom. Kada roditelji promene perspektivu, lakše pronalaze način da uspostave bolju komunikaciju sa detetom i smanje svakodnevne frustracije.