Dete
Dete
Neka deca se lako uklapaju u novo društvo, prva prilaze vršnjacima i bez problema razgovaraju sa nepoznatim ljudima, dok drugima treba mnogo više vremena da se opuste. Roditelji često brinu kada primete da se njihovo dete povlači u društvu, izbegava da govori pred drugima ili se drži po strani na rođendanima, u vrtiću ili školi. Važno je znati da stidljivost sama po sebi nije problem niti mana koju treba „popraviti“. Međutim, ukoliko detetu otežava svakodnevni život, sklapanje prijateljstava ili učešće u aktivnostima, roditelji mogu pomoći da postepeno razvije više sigurnosti u sebe.
Prvi korak je prihvatanje detetove ličnosti. Neka deca su po prirodi opreznija i potrebno im je više vremena da se priviknu na nove situacije. Kada roditelji stalno govore da je dete stidljivo ili ga predstavljaju drugima rečenicama poput „On je takav, ne voli da priča“, dete može početi da veruje da je to njegova trajna osobina koju ne može promeniti. Mnogo je korisnije fokusirati se na njegove kvalitete i podsticati ga bez etiketiranja.
Roditelji često iz najbolje namere pokušavaju da govore umesto deteta. Kada ga neko nešto pita, oni odgovore umesto njega kako bi izbegli neprijatnost. Iako to deluje kao pomoć, dugoročno može smanjiti detetovo samopouzdanje. Bolje je dati mu vreme da samo odgovori, čak i ako mu je za to potrebno nekoliko sekundi više nego drugoj deci.
Samopouzdanje se gradi kroz mala iskustva uspeha. Zato je važno omogućiti detetu da radi stvari koje mu prijaju i u kojima može da se oseća uspešno. To može biti sport, crtanje, muzika, ples, gluma ili bilo koja aktivnost koja mu pruža osećaj postignuća. Kada dete vidi da nešto može i da u nečemu napreduje, raste i njegova sigurnost u drugim situacijama.
Takođe je važno ne prisiljavati dete na društvene situacije za koje nije spremno. Rečenice poput „Hajde, idi odmah da se igraš sa njima“ ili „Zašto ne pričaš kao ostala deca?“ često stvaraju dodatni pritisak. Mnogo bolji pristup je postepeno izlaganje novim situacijama. Dete će se lakše opustiti ako zna da ima podršku roditelja i da nije primorano da uradi nešto za šta se ne oseća spremno.
Razgovor o emocijama može biti od velike pomoći. Deca koja su stidljiva često osećaju strah od greške, odbacivanja ili podsmeha. Kada roditelji otvoreno razgovaraju sa njima o tim osećanjima, dete uči da su takve emocije normalne i da ih imaju i drugi ljudi. Važno je pokazati razumevanje umesto kritikovanja.
Pohvala takođe igra veliku ulogu, ali treba da bude usmerena na trud, a ne samo na rezultat. Ako je dete skupilo hrabrost da pozdravi nekoga, postavi pitanje ili učestvuje u grupnoj aktivnosti, važno je prepoznati taj korak. Takvi mali uspesi vremenom grade osećaj sigurnosti.
Roditelji su i najvažniji model ponašanja. Deca posmatraju kako odrasli komuniciraju sa drugima, rešavaju neprijatne situacije i nose se sa nesigurnošću. Kada vide roditelja koji je otvoren, ljubazan i samouveren u komunikaciji, lakše usvajaju slične obrasce ponašanja.
Treba imati na umu da stidljivost nije isto što i socijalna anksioznost. Većina stidljive dece vremenom se opusti kada se oseća sigurno. Međutim, ukoliko dete ima intenzivan strah od kontakta sa ljudima, izbegava vrtić ili školu, često plače zbog društvenih situacija ili stidljivost ozbiljno utiče na svakodnevni život, korisno je potražiti savet stručnjaka.
Najvažnije je da roditelji ne pokušavaju da promene detetovu ličnost, već da mu pomognu da razvije veru u sebe. Cilj nije da svako dete postane najglasnije u grupi, već da se oseća dovoljno sigurno da izrazi svoje mišljenje, sklapa prijateljstva i učestvuje u aktivnostima bez straha. Uz strpljenje, podršku i razumevanje, većina stidljive dece postepeno razvija samopouzdanje koje će im koristiti tokom celog života.