Mama tok
Mama tok
Vlada Republike Srbije usvojila je Predlog zakona roditelj negovatelj čime je načinjen istorijski korak u izgradnji pravednijeg sistema socijalne zaštite, a kojim je po prvi put prepoznata žrtva, posvećenost i svakodnevna borba roditelja koji su svoj život posvetili brizi o deci kojoj je neophodna celodnevna nega i podrška.
Jedna od onih kojima je ova vest ulepšala prethodne nedelje jeste i naša sagovornica Ana Mladenović, majka petogodišnjeg dečaka Stefana, koja je za Mame otvoreno progovorila koliko joj znači status roditelja-negovatelja, i otkrila kroz kakve borbe prolazi sa svojim mališanom.
Život posvećen detetu
– Kada sam prvi put uzela svog sina u naručje, zamišljala sam kako će jednog dana trčati po dvorištu, voziti bicikl, gledati crtane filmove i sa osmehom mi pokazivati šta je nacrtao u školi. Kao i svaka majka, sanjala sam običan život. Međutim, nekoliko meseci nakon njegovog rođenja počele su pretrage koje su promenile sve. Lekari su nam saopštili da je moj dečak slep. Taj trenutak nikada neću zaboraviti. Imala sam osećaj da mi se svet srušio. Plakala sam danima, ne zato što ga nisam volela, već zato što sam znala koliko će njegov put biti težak. Onda sam jedne noći pogledala svoje dete kako mirno spava i rekla sebi da više nemam pravo na strah. Ako on mora da bude hrabar ceo život, moram i ja. Od tog dana moj život više nije moj. Pripada njemu. Ja sam njegove oči. Kada izlazimo iz kuće, opisujem mu sve što nas okružuje. Kažem mu kada je nebo vedro, kada su procvetale lipe, kada je park pun dece ili kada pada prvi sneg. Objašnjavam mu boje koje nikada neće videti, zalaske sunca koje može samo da zamisli i osmehe ljudi koje oseća po tonu njihovog glasa. Njegov svet čine zvuci, dodiri i mirisi, a moj zadatak je da mu taj svet približim što lepše i sigurnije – navela je ova hrabra majka opisivajući koliko joj znači zakon roditelja-negovatelja.

Svakodnevica ispunjena odricanjima i malim pobedama koje menjaju život
– Naše jutro počinje mnogo ranije nego kod većine porodica. Sve mora biti na svom mestu, jer njemu red daje sigurnost. Zajedno prolazimo kroz svaku prostoriju, učimo nove pokrete, vežbamo samostalnost. Za ono što druga deca nauče za nekoliko dana, nama su nekada potrebni meseci. Ali kada uspe da sam zakopča jaknu ili pronađe put do svoje sobe bez pomoći, to je za nas pobeda vredna više od bilo koje nagrade. Naš život ispunjen je odlascima kod lekara, tiflologa, rehabilitatora i stručnjaka koji mu pomažu da razvije veštine potrebne za samostalan život. Svaki pregled nosi novu nadu, ali i novi umor. Često putujemo stotinama kilometara zbog jedne terapije koja traje sat vremena. To niko ne vidi. Mnogi ljudi misle da slepo dete samo ne vidi. Ali ne vide koliko je potrebno rada da bi ono postalo samostalno. Ne vide koliko puta mora da padne da bi naučilo da ustane. Ne vide koliko puta majka zadrži suze kako dete ne bi osetilo njen strah. Morala sam da napustim posao. Nije bilo moguće uskladiti radno vreme sa svim obavezama koje njegovo odrastanje nosi. Svaki pregled, svaka terapija, svaka nova veština zahtevali su moje prisustvo. Nisam birala između karijere i deteta. Izabrala sam njega, jer drugog izbora nisam imala. To je odluka koju nijedna majka ne donosi lako. Zbog toga mi status roditelja-negovatelja znači mnogo više od novčane pomoći – ispričala je Ana i dodala:
-Taj zakon znači da država priznaje da ono što radim nije hobi niti lični izbor. To je posao koji traje dvadeset četiri sata dnevno. Nema godišnjeg odmora, nema bolovanja, nema radnog vremena. Postoji samo jedno dete koje zavisi od mene. Ne tražim privilegije. Ne tražim da me neko sažaljeva. Taj zakon doneo bi mi osećaj da je moj rad prepoznat i da porodice poput naše mogu da žive dostojanstveno. Najviše me boli kada čujem pitanje: „Zar ne može neko drugi da ga pričuva?“ Ne može. Moj sin se oseća sigurno uz ljude koje poznaje. Svaka promena rutine za njega je veliki izazov. Zato sam uz njega gotovo svakog trenutka. Najveći strah svake majke deteta sa invaliditetom nije današnji dan. To je pitanje koje nas budi usred noći: „Šta će biti sa mojim detetom kada mene više ne bude?“ To je misao koja nikada ne odlazi. Zato verujem da zakon o roditelju-negovatelju nije samo administrativna mera. To je poruka da društvo razume koliko porodice poput naše svakodnevno daju. To je prilika da roditelji koji su svoj život posvetili deci ne budu zaboravljeni i dovedeni na ivicu siromaštva. Jer biti roditelj-negovatelj nije privilegija. To je životni poziv koji se ne završava kada prođe radno vreme. To je ljubav koja traje svakog minuta, svakog sata i svakog dana do poslednjeg daha – rekla nam je Ana.
Naknada od 65.000 dinara i uplaćeni doprinosi za roditelje-negovatelje
Podsetimo, ministarka za rad, zapošljavanje, borčka i socijalna pitanja, Milica Đurđević Stamenkovski poručila je da će se Predlog zakona uskoro naći pred narodnim poslanicima u Narodnoj skupštini Republike Srbije, te istakla da je reč o jednom od najvažnijih zakonskih rešenja u oblasti socijalne politike u poslednjim decenijama.

Veliki korak: Milica Đurđević Stamenkovski, ministarka
– Zahvaljujem svim učesnicima Radne grupe, kolegama iz Ministarstva rada, ekspertima, ali pre svega najveću zahvalnost dugujemo roditeljima koji su se godinama borili da prokrče put ovoj ideji, zastupajući ne sebe, nego svoju decu i svoje najmilije. Usvajanjem Predloga zakona roditelj negovatelj, Republika Srbija potvrđuje svoju opredeljenost da porodicu stavi u središte državne politike i da kroz konkretne mere pruži podršku onima koji nose najveći teret brige o svojim najmilijima. Ovaj zakon predstavlja istorijski iskorak ka humanijem, pravednijem i solidarnijem društvu – istakla je ministarka.
Status roditelj-negovatelj će omogućiti roditeljima koji ne rade mesečnu naknadu od 65.000 dinara, a pored toga i uplaćene poreze i dopriose za radni staž.