Deca danas odrastaju u svetu u kojem se prihvatanje više ne pokazuje samo kroz prijateljstvo, razgovor, zagrljaj ili pripadnost grupi. Ono je dobilo i broj – broj lajkova, pregleda, komentara i pratilaca.
Upravo na taj problem ukazao je psihijatar i psihoterapeut Stefan Jerotić, govoreći o tome koliko digitalni svet menja način na koji doživljavamo sebe i koliko nam postaje važno kako nas drugi vide.
Iako je govorio o ljudima generalno, njegove reči mogu biti posebno važne roditeljima čija deca i tinejdžeri praktično odrastaju pred ekranima i na društvenim mrežama.
Dete vam stalno postavlja pitanje „zašto?“: Nemojte ga ignorisati, to je važan znak njegovog razvoja
Majka posle 26 godina roditeljstva otkrila šta je zaista važno: „Da mogu da vratim vreme, ovih 5 stvari bih rekla sebi“
Tanjini roditelji su uvredili siroče, a onda se desilo nešto neočekivano: Stigla ih je strašna kazna
„Neprestano smo posmatrani“
Jerotić je govorio o Jungovom pojmu „persone“ – svojevrsne maske ili slike koju predstavljamo svetu.
Svi želimo da budemo prihvaćeni, objašnjava on, ali problem digitalnog doba jeste što smo praktično neprestano izloženi proceni drugih.
– Kada ste kod kuće, vi tu personu ili masku, koju svi imamo, skinete i niste predmet procene drugih ljudi. Međutim, kako živimo u digitalnom svetu, neprestano posmatrani, crpi se, između ostalog, i doživljaj zadovoljstva i smisla iz toga koliko smo prihvaćeni, posebno jer se to kvantifikuje kroz broj lajkova i pratilaca – rekao je Jerotić.
Za roditelje je ovo važna tema upravo zato što dete koje odrasta uz društvene mreže može veoma rano da počne da dobija jasne, brojčane „ocene“ za ono što je objavilo.
Koliko ljudi me prati? Koliko njih je lajkovalo moju fotografiju? Zašto je drugarica dobila više reakcija? Zašto niko nije komentarisao moj snimak?
Broj na ekranu lako može da postane mnogo važniji nego što odraslima izgleda.
Dete nije njegov profil
Društvene mreže omogućavaju nam da biramo šta ćemo pokazati drugima. Najlepšu fotografiju, uspeh, putovanje, dobro raspoloženje, savršeno sređenu sobu ili trenutak u kojem izgledamo zadovoljno.
Ali to je samo jedan deo života.
Jerotić podseća da ono što pokazujemo svetu nije naša kompletna ličnost.
– To je korenita potreba svakog čoveka na svetu, ali to nije kompletna ličnost, postoje razne i komplikovanije ličnosti – objasnio je.
Upravo tu roditelji mogu imati važnu ulogu. Dete bi kod kuće trebalo da ima prostor u kojem ne mora da skuplja lajkove, ostavlja utisak ili izgleda savršeno da bi bilo prihvaćeno.
Najvažnije prihvatanje dete ne bi trebalo da traži na ekranu
Jedna od možda najvažnijih Jerotićevih poruka jeste da je za čoveka lekovito iskustvo da bude prihvaćen upravo onakav kakav jeste – sa manama, nesigurnostima i ranjivošću.
Prevedeno na roditeljstvo, to ne znači da detetu treba odobravati svako ponašanje niti ga neprestano hvaliti. Znači da dete treba da zna da njegova vrednost ne nestaje kada pogreši, dobije lošu ocenu, izgubi utakmicu, nije popularno ili njegova fotografija ne dobije stotine lajkova.
Posebno u periodu odrastanja, kada mišljenje vršnjaka postaje izuzetno važno, dom može biti mesto na kojem dete ne mora da glumi bolju verziju sebe.
Nije cilj da dete stalno bude srećno
Jerotić se osvrnuo i na još jednu pojavu koja je posebno vidljiva na društvenim mrežama – insistiranje na neprekidnoj sreći i pozitivnom razmišljanju.
– Stalno pozitivno razmišljanje je poricanje stvarnosti. Insistiranje na tome je nezreli način razmišljanja – rekao je.
I ova poruka može biti važna roditeljima.
Dete ne mora svakog dana da bude srećno, raspoloženo, motivisano i samouvereno. Tuga, razočaranje, ljutnja, strah i neuspeh takođe su deo odrastanja.
Umesto poruke „nemoj da budeš tužan“, nekada je važnije pitati: „Šta te je rastužilo?“
Umesto „nije to ništa“, detetu može mnogo više značiti: „Razumem da ti je sada teško.“
Ono što nijedan lajk ne može da zameni
Digitalni svet neće nestati iz života dece i nije realno očekivati da ih roditelji potpuno odvoje od njega. Ali moguće je pomoći im da naprave razliku između onoga što prikazuju drugima i onoga što zaista jesu.
Jerotićeve reči zato mogu da posluže kao važan podsetnik: iza profila, fotografija, uspeha i broja pratilaca nalazi se čovek kome je potrebno nešto što nijedan algoritam ne može da pruži – osećaj da može da bude nesavršen, ranjiv i svoj, a da ipak bude prihvaćen.