Ako roditelji svaki put intervenišu čim nešto krene po zlu, dete ne dobija dovoljno prilika da nauči kako da prevaziđe prepreke

Svaki roditelj želi da zaštiti svoje dete od razočaranja, neprijatnih situacija i neuspeha. Ipak, kada ta želja preraste u potrebu da se kontroliše svaki korak i rešava svaki problem, posledice mogu biti suprotne od očekivanih. Umesto da detetu olakšaju život, roditelji mu tako mogu uskratiti priliku da razvije samostalnost, samopouzdanje i sposobnost da se suoči sa izazovima. Posledice preterane zaštite ne moraju da se primete tokom detinjstva. Često postaju očigledne tek kasnije, kada mlada osoba počne da donosi samostalne odluke, preuzima odgovornost i suočava se sa problemima koje roditelji više ne mogu da rešavaju umesto nje.

1. Teško se suočavaju sa neuspehom

Deca uče kroz pokušaje, greške i ponavljanje. Ako roditelji svaki put intervenišu čim nešto krene po zlu, dete ne dobija dovoljno prilika da nauči kako da prevaziđe prepreke. Kada se kasnije suoči sa zahtevnim zadatkom ili neprijatnom situacijom, može da reaguje povlačenjem ili odustajanjem. Umesto da neuspeh posmatra kao priliku za učenje, doživljava ga kao znak da nije sposobno da nastavi.

2. Nedostaje im istrajnost

Istrajnost se razvija postepeno, kroz situacije u kojima dete mora da uloži trud, sačeka rezultat ili pokuša ponovo. Ako odrasli redovno preuzimaju obaveze i rešavaju poteškoće umesto njega, dete može teže da razvije naviku da istraje kada stvari ne idu lako. To ne znači da će svako prezaštićeno dete postati osoba koja lako odustaje, ali stalno uklanjanje prepreka može da mu uskrati važno iskustvo: da se trud isplati i da problem ne mora odmah da bude razlog za odustajanje.

Možda vas zanima

3. Teže postaju samostalni

Kada roditelji stalno odlučuju umesto deteta, obavljaju njegove obaveze i određuju kako treba da reaguje u svakoj situaciji, ono ima manje prilika da nauči da se osloni na sopstvene sposobnosti. Kasnije se to može odraziti na svakodnevne odluke, organizovanje vremena, rešavanje praktičnih problema i preuzimanje odgovornosti. Mladi ljudi mogu da budu sposobni i inteligentni, a da istovremeno osećaju nesigurnost kada treba nešto da urade bez pomoći roditelja.

4. Teže se snalaze u društvenim odnosima

Igra sa vršnjacima važan je deo odrastanja. Kroz nju deca uče da dele, pregovaraju, rešavaju nesuglasice, poštuju tuđe granice i podnose situacije u kojima ne mogu uvek da bude po njihovom. Roditelji treba da budu prisutni i da pruže podršku, ali ne moraju da kontrolišu svaki trenutak igre. Ako stalno intervenišu i uklanjaju svaku neprijatnost, dete može imati manje prilika da samostalno razvije socijalne veštine.

5. Teže preuzimaju odgovornost za sebe

Kada odrasli redovno završavaju dečje obaveze, rešavaju sukobe i donose odluke umesto deteta, ono može da stekne naviku da se oslanja na tuđu pomoć čak i kada je sposobno da nešto uradi samo. U odraslom dobu to može da oteža organizovanje svakodnevnog života, postavljanje prioriteta i prihvatanje posledica sopstvenih odluka. Samostalnost se, međutim, ne razvija preko noći — ona počinje malim zadacima i odgovornostima koje odgovaraju uzrastu deteta.

Kako pronaći ravnotežu između zaštite i samostalnosti?

Cilj roditeljstva nije da dete nikada ne doživi razočaranje ili neuspeh, već da nauči kako da se sa njima nosi. Roditelji mogu da pomognu tako što će pružiti podršku, saslušati dete i ponuditi savet, ali mu istovremeno ostaviti prostor da samo pokuša da pronađe rešenje. Važno je dozvoliti detetu da pravi greške u bezbednom okruženju, da učestvuje u donošenju odluka i da preuzima obaveze primerene svom uzrastu. Kada naiđe na problem, korisnije je postaviti pitanje „Kako misliš da bi mogao da ga rešiš?“ nego odmah preuzeti zadatak. Preterana zaštita ne znači da roditelji ne treba da brinu o deci. Naprotiv, toplina, podrška i jasne granice veoma su važne. Ključ je u tome da roditelj bude oslonac, a ne neko ko će zauvek uklanjati sve prepreke sa detetovog puta.

Pridružite se našoj Viber zajednici.

Pridružite se

Ostavi komentar

AV-US_750x200
AV-US_320x100