Dete
Dete
„Zovem se Nina. Imam 15 godina. Živim u domu za nezbrinutu decu„. Tim rečima počinje emotivna ispovest devojčice koja je objavljena na društvenim mrežama.
Njena priča nije priča o skupim poklonima, velikim putovanjima ili bezbrižnom detinjstvu. To je priča o detetu koje želi ono što bi svako dete trebalo da ima – nekoga ko će ga čekati, zagrliti i pitati kako mu je prošao dan.
Teško je znati da si ostavljen kao stvar
Kako je objasnila, teško je slušati decu koja imaju svoje roditelje kako se žale što ih imaju.
„Strahovala sam šta će biti sa mojim sinom ako umrem od raka“: Nadežda Biljić progovorila o teškoj borbi sa kancerom grlića materice
Da li je u redu dete nazvati po preminulom članu porodice? Sveštenik dao odgovor koji će mnogim roditeljima značiti
Deset godina je čeznuo za majkom dok je odrastao u domu: Reči sveštenika Zorana o detinjstvu teraju suze na oči
„Mrzim taj naziv „ostavljena“. Ne zato što nije istinit, nego zato što zvuči hladno. Kao da sam neki predmet koji je neko zaboravio, a ne osoba koja samo želi biti voljena. Ne pišem ovo da biste me žalili. Pišem jer mi je previše toga ostalo zarobljeno u meni, a nemam kome to reći. Ljudi misle da je najteže kada te roditelji ostave, ali istina je da je najteže ono što dolazi posle. Kad svaki rođendan prođe bez da iko pita za tebe. Kad vidiš druge devojke kako se žale na svoje mame jer im nisu dopustile da izađu napolje, a ti bi sve dala da imaš nekoga ko ti brani i čeka budan. Kad se praviš jaka, jer slabost ovde ne prolazi“, napisala je ova devojka na profilu „pandica.i.knjige“.
„Fali mi da budem nečije dete“
„Ponekad se pitam jesam li ja kriva. Jesam li bila previše? Ili premalo? U domu ima i dobrih dana. Smejemo se ponekad. Gledamo filmove pod ćebetom, pričamo do kasno. Teta Marija zna kad sam loše, pa me ne ispituje – samo donese vrući kakao. Ali ništa od toga ne traje. Jer svi znamo da ovde nisi zato što to želiš. Nego zato što te niko nije izabrao. Sanjam o običnim stvarima. Da me neko zovne „sine“ ili „dušo“, da imam svoj ormarić u hodniku, da me neko zagrli bez razloga. I da se napokon osećam kao kod kuće a ne kao gost u sopstvenom životu. Ako ovo pismo čitaš, ne tražim da me sažaljevaš. Samo da nas vidite. Nas koje svi zovu ‘nezbrinuti’, kao da je to sve što jesmo. A mi smo više. Ja sam Nina. Imam snove. Imam srce. I čekam. Možda jednog dana i ja nekome budem sve. S ljubavlju, Nina“, napisala je ova mlada devojka.
Dok druga deca imaju porodicu, ona sanja o domu
Postoje stvari koje većina dece smatra normalnim. Porodični ručak. Majčin poziv. Očev zagrljaj. Neko ko zna kada ti je rođendan. Neko ko primeti da si tužna čak i kada kažeš da nisi. Za Ninu su upravo takve stvari deo sna o budućnosti. Ona ne govori o bogatstvu. Ne govori o luksuzu. Govori o pripadanju. O tome da jednog dana ima mesto koje će zaista moći da nazove svojim domom.
I u domu postoje trenuci sreće
Ispovest nije samo priča o tužnom odrastanju. U njoj postoje i trenuci kada se deca smeju, razgovaraju, gledaju filmove i pokušavaju da od običnog dana naprave nešto lepo. Postoje ljudi koji im pruže pažnju. Postoje prijateljstva. Postoje mali rituali koji im pomažu da izdrže teške dane, ali čak i kada se smeju, ostaje pitanje koje se ne može lako izbrisati. Šta će biti sutra? Ko će ih čekati kada izađu iz doma? Gde će pripadati? Ninina priča nosi jednu važnu poruku. Deca koja odrastaju bez roditeljskog staranja nisu samo broj u evidenciji. Nisu samo „deca iz doma“. Nisu samo životne priče koje se povremeno pojave u medijima. Oni su deca sa svojim karakterima, talentima, željama i snovima.