Dete
Dete
Pre više od jednog veka, stvari su zapravo bile potpuno drugačije. U nekim delovima sveta, početkom 20. veka, plava boja se smatrala nežnom i pogodnom za devojčice, dok je roze (kao jača, „crvenija“ nijansa) bila rezervisana za dečake. Drugim rečima, pravila su bila obrnuta.
Promena se desila postepeno, naročito sredinom 20. veka, kada su industrija odeće i marketing počeli da dele stvari po polu kako bi prodaja bila veća. Tako su boje dobile značenje koje danas uzimamo zdravo za gotovo.
Na primer, američki časopisi su 1918. godine preporučivao roze za dečake, a plavo za devojčice. Obrazloženje je bilo da je roze „jača i odlučnija“ boja, bliža crvenoj, dok je plava smatrana nežnijom i suptilnijom.
Tek sredinom 20. veka dolazi do preokreta. Nakon Drugog svetskog rata, industrija odeće i marketing počinju sistematski da standardizuju boje po polu. Razlog nije bio psihološki, već komercijalan, a lakše je prodavati više proizvoda ako su jasno podeljeni na „muške“ i „ženske“.
Takođe, studije sugerišu da bebe ne pokazuju doslednu sklonost ka određenim bojama u zavisnosti od pola. Razlike se pojavljuju kasnije, kada deca usvajaju društvene norme kroz porodicu, medije i vršnjake.
Još jedan zanimljiv uvid dolazi iz istraživanja tržišta: tokom 1980-ih godina, sa razvojem ultrazvuka i mogućnosti da roditelji ranije saznaju pol deteta, naglo raste prodaja rodno diferencirane garderobe što dodatno učvršćuje podelu na roze i plavo.
Deca, međutim, ne dolaze na svet sa tim podelama. Njima su sve boje zanimljive. Tek kroz okolinu, porodicu, reklame, društvo, počinju da uče šta je „za dečake“, a šta „za devojčice“.
I tu dolazimo do važnog pitanja: da li boje zaista treba da imaju pravila? Kada detetu dozvolimo da bira, često vidimo da devojčice vole plavo, a dečaci roze, i to bez ikakvog problema. Boja je za njih samo boja, bez značenja koje mi odrasli često dodajemo.
Zato ova podela više govori o društvu nego o deci. Ona nije nastala iz potrebe dece, već iz navika i pravila koja su se menjala kroz vreme.