Mame i tate
Mame i tate
Reč je o „reborn“ lutkama – hiperrealističnim lutkama koje kod nekih žena predstavljaju hobi, a kod drugih mnogo dublju emotivnu priču. Ako ste ih videli na društvenim mrežama, možda ste se zapitali: Zašto bi odrasla žena kupovala lutku koja izgleda kao prava beba? Odgovor nije uvek jednostavan.
Šta su zapravo „reborn“ bebe?
Reborn lutke su ručno izrađene, hiperrealistične lutke napravljene tako da što više podsećaju na prave bebe. Mogu biti od vinila ili silikona, a umetnici im dodaju slojeve boje kako bi koža izgledala stvarno, ručno usađuju kosu i posebno obrađuju detalje poput noktiju, vena i tena. Neke su i otežane tako da imaju težinu približnu pravoj bebi.
Postoje čak i modeli sa elektronskim mehanizmima koji oponašaju disanje ili otkucaje srca. Zbog toga nije čudno što na fotografijama ponekad zaista izgledaju kao prava novorođenčad.
Zašto ih neke žene kupuju?
Neke ih jednostavno sakupljaju kao umetničke predmete. Za druge je to hobi: oblače lutke, prave im krevetiće, fotografišu ih i vode računa o njima kao o kolekcionarskim predmetima.
Ali postoji i mnogo emotivniji razlog. Neke žene koje su doživele spontani pobačaj, mrtvorođenje ili gubitak bebe vezuju se za reborn lutku jer im pruža osećaj utehe i omogućava da na neki način zadrže uspomenu na dete. I upravo tu počinje pitanje koje deli javnost.
Mnoge javne ličnosti, i sa svetske, ali i domaće scene, su otvoreno pričale o tom gubitku, i svako iskustvo na tu bolnu temu je različito.
Da li je to jezivo ili način da se preživi bol?
Nekome prizor odrasle žene koja gura „bebu“ u kolicima može izgledati uznemirujuće. Nekome drugom to je potpuno neshvatljivo. Ali za majku koja je izgubila dete, ono što spolja izgleda kao obična lutka može imati sasvim drugačije značenje.
Tuga nema isti oblik kod svih ljudi. Neko čuva bebinu fotografiju. Neko odeću. Neko igračku koju je kupio pre rođenja. Neko napravi kutiju uspomena. A neko pronađe utehu u predmetu koji mu omogućava da oseti težinu i toplinu onoga što mu nedostaje. Zbog toga nije fer automatski reći da je ovakav način tugovanja „jeziv“ ili pogrešan.
Lutka ne bi trebalo da postane zamena za izgubljeno dete
Reborn lutka ne bi trebalo da postane zamena za izgubljeno dete niti jedini način na koji osoba funkcioniše nakon gubitka. U literaturi o reborn lutkama upravo se vodi debata o tome kada ovakav predmet može pružiti utehu, a kada bi mogao da oteža proces suočavanja sa gubitkom. Dok neki smatraju da može predstavljati simboličan korak u procesu tugovanja, dok drugi upozoravaju da problem može nastati ako osoba postane potpuno izolovana i lutka postane njen jedini oblik kontakta sa svetom.
Važno je zato posmatrati celu osobu, a ne samo lutku. Ako joj ona donosi kratkotrajnu utehu, uspomenu ili osećaj bliskosti, to samo po sebi ne znači da je sa njom nešto pogrešno. Ali ako zbog nje prestaje da funkcioniše u svakodnevnom životu, povlači se od ljudi ili više ne može da se suoči sa stvarnošću gubitka, tada je važno potražiti stručnu podršku.
Jer nijedna mama ne bi trebalo da se stidi svoje tuge
Gubitak bebe je iskustvo koje može ostaviti duboke posledice na majku i celu porodicu. I danas postoje istraživanja koja pokazuju koliko nakon takvog gubitka mogu biti izraženi simptomi depresije, anksioznosti i posttraumatskog stresa. Zato možda pravo pitanje nije: „Kako može da se igra sa lutkom kao da je prava beba?“
Već: „Šta joj ta lutka znači?“ Za jednu ženu to može biti samo skupocena kolekcionarska lutka. Za drugu hobi. Za treću uspomena. A za neku majku možda mali predmet koji joj, makar na trenutak, pomaže da izdrži veliku prazninu.
I zato reborn bebe možemo smatrati neobičnim, fascinantnim ili čak jezivim, ali tuđu tugu ne možemo procenjivati samo na osnovu onoga što vidimo spolja.