Potraga za biološkom majkom dobila je novu dimenziju kada su prenatalni pregledi Avtarove supruge pokazali određene anomalije

Avtar je gotovo celog života pokušavao da otkrije istinu o svom poreklu. Odrastao je uz porodičnu priču u koju je verovao, sve dok mnogo godina kasnije nije saznao da žena koju je smatrao majkom zapravo nije njegova biološka majka. Odgovor koji je decenijama tražio pronašao je tamo gde ga najmanje očekivao – uz pomoć veštačke inteligencije.

„Mislio sam da komšije samo izmišljaju priče“, rekao je Avtar za The Guardian.

Ipak, ispostavilo se da glasine koje je slušao kao dete nisu bile bez osnova. Njegov otac preselio se u Kanadu, dok je Avtar ostao da odrasta kod bake i deke. Baka ga je od milja zvala Titu, nadimkom koji će mnogo decenija kasnije postati ključan za rešavanje najveće misterije njegovog života.

Možda vas zanima

Sa devet godina poslat je sam u Kanadu

Nedugo nakon devetog rođendana, Avtar je sam avionom otputovao u Kanadu. Bio je obučen u trodelno odelo i nije znao ni reč engleskog jezika. Ubrzo je naučio jezik i uspeo da se uklopi u novu sredinu, ali je porodični život za njega bio mnogo teži. Kako je kasnije pričao, u sopstvenom domu često se osećao nevidljivo. Žena za koju je verovao da mu je majka, kako je opisao, nije pokazivala toplinu koju je osećao od svoje bake. Istina o njegovom poreklu počela je da se nazire tek mnogo godina kasnije. Tokom jedne posete rodbini, njegova supruga Rouzi čula je od Avtarove bake tajnu koja je promenila sve. Avtar je, prema njenim rečima, bio sin njegovog oca iz prethodnog braka. Od oca je uspeo da dobije samo jedno ime – Savinder. Dalje traganje, međutim, godinama nije donosilo rezultate.

Pitanje porekla postalo je još važnije

Potraga za biološkom majkom dobila je novu dimenziju kada su prenatalni pregledi Avtarove supruge pokazali određene anomalije. Genetičar je tada tražio podatke o porodičnoj istoriji bolesti, ali Avtar gotovo ništa nije znao o majčinoj strani porodice. To ga je, kako kaže, veoma pogodilo. Počeo je još ozbiljnije da traga za odgovorima, ali je nailazio na zid ćutanja. Dodatni problem bio je i taj što je ime Savinder veoma često među pandžapskim Sikhima. DNK test mu dugo nije bio opcija. Zbog posla u oblasti računovodstva bio je posebno oprezan kada je reč o privatnosti genetskih podataka i nije želeo da svoje DNK informacije šalje kompanijama.

Posle lečenja od raka odlučio je da pokuša još jednom

Nakon što je završio lečenje od raka, Avtar je sa Rouzi otputovao na jug Francuske. Jednog jutra probudio se rano i pomislio da bi možda mogao da pokuša nešto što ranije nije koristio. Ako je već bezuspešno pretraživao internet, zašto ne bi pokušao sa veštačkom inteligencijom? U ChatGPT je uneo nekoliko podataka koje je znao ili mogao razumno da pretpostavi. Tražio je ženu po imenu Savinder, određene starosne dobi, koja bi mogla da bude povezana sa Indijom, Afrikom i Velikom Britanijom. Pretpostavio je i da bi njeno srednje ime moglo biti Kaur. Među rezultatima se pojavilo ime Savinder Kaur Nagi, žene rođene 1936. godine u Kisumuu u Keniji. Uz ime je pronašao i tekst o njenom životu. Tada je priča počela da dobija potpuno novi smisao.

Priča o jednoj ženi otkrila je neverovatne detalje

Tekst je napisala Niki Damu, dizajnerka nakita iz Londona, kao omaž svojoj majci Savinder, koja je preminula krajem 2024. godine. Avtar je u tekstu pronašao nekoliko detalja koji su mu odmah privukli pažnju. Savinder je kao devojčica živela u Keniji, a kasnije je u Indiji bila udata. Nakon raspada braka vratila se u porodični dom, dok je porodica njenog supruga zadržala njenog sina. Svojoj kasnijoj deci gotovo nikada nije govorila o tom dečaku. U poznim godinama, dok je bolovala od demencije, često je ponavljala reči „Mera bača“ – „moje dete“. Niki je godinama pokušavala da pronađe svog izgubljenog brata, ali nije znala njegovo zvanično ime. A onda je jedan detalj povezao dve priče.

Jedan dokument bio je ključni trag

Avtar je u tekstu primetio fotografiju sertifikata za krojenje koji je Savinder dobila u Darivalu 1962. godine. Mesto mu je bilo poznato. Bio je to grad u kojem je rođen.

„To je dve ili tri godine nakon što sam se rodio i baš u gradu u kojem sam rođen“, prisetio se.

Istog jutra poslao je Niki imejl. Poruka je stigla upravo na dan kada bi njenoj majci bio 90. rođendan. Niki mu je odgovorila i ubrzo su stupili u kontakt.

„Titu, jesi li to ti?“

Razgovor je trajao neko vreme, sve dok Niki nije postavila pitanje koje je promenilo njihov život.

„Mama je bila udata i razvedena u Indiji“, rekla mu je.

Avtar je pitao da li je imala dece.

„Da. Imala je sina.“

A onda je usledilo pitanje koje je čekao gotovo ceo život:

„Titu, jesi li to ti? Jesi li ti Titu, sin moje majke?“

Avtar i njegova supruga počeli su da plaču.

„To sam ja“, odgovorio je.

Za njega je posebno snažno bilo to što je Niki izgovorila upravo nadimak kojim ga je baka zvala kada je bio mali. Njihov prvi razgovor trajao je oko dva sata, sve dok mu se telefon nije ugasio. Nekoliko dana kasnije Avtar je otputovao u London.

Nije želeo DNK test

Iako bi DNK analiza mogla da pruži formalnu potvrdu, Avtar i novootkriveni članovi porodice nisu osećali potrebu da je urade. Za njega je bilo dovoljno mnogo više od običnog podudaranja imena.

„Na ovom svetu ima nekoliko milijardi ljudi. Ako neko može nasumično da me nazove Titu, mislim da mi ne treba nikakva dodatna potvrda“, rekao je.

Ipak, Avtar ni nakon svega ne smatra veštačku inteligenciju čarobnim rešenjem. Naprotiv, prilično je skeptičan prema njenim mogućnostima. Ali ono što je uz njenu pomoć pronašao za njega nema cenu. Godinama je verovao da ga je majka napustila i nastavila svoj život bez njega. Sada je saznao nešto što mu je, kako kaže, bilo mnogo važnije od bilo kog dokumenta ili genetskog testa. Saznao je da ga njegova majka nikada nije zaboravila.

„Sada sam od Niki i drugih ljudi iz porodice čuo da je moja majka plakala za mnom. To je sve što mi je bilo potrebno da čujem. Tako je dobar osećaj znati da sam bio voljen“, rekao je Avtar.

Pridružite se našoj Viber zajednici.

Pridružite se

Ostavi komentar