Prema pravoslavnom kalendaru, 7. oktobra obeležava se praznik Svete prvomučenice Tekle, ravnoapostolne, a istoga dana vernici se sećaju i Prepodobnog Simona, odnosno Stefana Prvovenčanog, prvog krunisanog kralja Srbije.
Na ovaj dan obeležava se i spomen Svetog kralja Vladislava i Prepodobnog Davida Srpskog, čiji su životi neraskidivo povezani sa istorijom srednjovekovne Srbije i Srpske pravoslavne crkve.
Praznik zato ima posebno mesto u crkvenom kalendaru. Spaja uspomenu na jednu od najpoznatijih žena ranog hrišćanstva sa sećanjem na srpske vladare i podvižnike.
Prva žena koja je zbog vere stradala
Sveta Tekla, poznata kao prvomučenica i ravnoapostolna, prema hrišćanskom predanju živela je u Ikoniji i bila učenica apostola Pavla. Čuvši njegovu propoved o Hristu, odlučila je da svoj život posveti hrišćanskoj veri. Zbog te odluke suočila se sa protivljenjem porodice i okoline, ali nije odustala od svog opredeljenja.
Predanje o njenom životu govori o brojnim iskušenjima i stradanjima kroz koja je prošla. Bila je osuđivana na smrt, ali je, prema predanju, svaki put čudesno sačuvana. Zbog hrabrosti i istrajnosti u veri Crkva je naziva prvomučenicom, dok je epitet ravnoapostolna dobila zbog svog misionarskog delovanja i širenja hrišćanske vere.
Zašto je važna vernicima
Život Svete Tekle vekovima se navodi kao primer hrabrosti, postojanosti i vernosti Hristu.
Njena priča posebno govori o tome da vera ne treba da zavisi od okolnosti. Čovek može biti izložen pritisku, strahu ili nerazumevanju okoline, ali prema hrišćanskom učenju, istrajnost u dobru ima veću vrednost od trenutne koristi. Za vernike je Sveta Tekla zato simbol:
-
istrajnosti u veri,
-
hrabrosti pred iskušenjima,
-
odricanja od prolaznih vrednosti,
-
čednosti i posvećenosti i
-
poverenja u Boga.
Njeno žitije posebno je značajno i zbog činjenice da pokazuje kakvu je ulogu žena imala u širenju hrišćanstva još u prvim vekovima Crkve.
Srpski kralj Stefan Prvovenčani
Istoga dana, dakle 7. oktobra, pravoslavni vernici proslavljaju i Prepodobnog Simona, poznatog kao Stefan Prvovenčani. Bio je prvi krunisani kralj Srbije i jedan od najznačajnijih vladara iz dinastije Nemanjića. Njegova vladavina vezana je za period učvršćivanja srpske države i pravoslavlja.
Pred kraj života Stefan Prvovenčani odrekao se svetovne vlasti i zamonašio se. Tada je dobio ime Simon.
Upravo zbog toga njegov život nosi snažnu simboliku: čovek koji je imao kraljevsku vlast i visok položaj odlučio je da poslednje godine života posveti monaškom podvigu i duhovnom životu.
Poruka Prepodobnog Simona
Priča o Prepodobnom Simonu podseća vernike da zemaljska moć, bogatstvo i položaj nisu trajne vrednosti. Njegov primer govori o smirenju, pokajanju i mogućnosti da čovek u svakom trenutku preispita svoj život.
Za vernike je posebno značajna poruka da promena ne dolazi samo spolja. Prava promena, prema hrišćanskom učenju, počinje u čovekovom srcu.
Sveti kralj Vladislav, pamti se po milosrđu
Na isti dan Crkva se seća i Svetog kralja Vladislava, sina Stefana Prvovenčanog. Kralj Vladislav ostao je upamćen kao ktitor manastira Mileševe, jednog od najznačajnijih duhovnih i kulturnih središta srpskog naroda.
Za njegovu ličnost vezuje se i posebno sećanje na milosrđe prema siromašnima i nevoljnima. Njegov primer pokazuje da vlast, prema hrišćanskom shvatanju, nije samo privilegija već i odgovornost prema narodu i onima kojima je pomoć potrebna.
David Srpski, od kneževskog života do monaštva
Sedmog oktobra obeležava se i spomen Prepodobnog Davida Srpskog. Pre nego što se zamonašio, nosio je ime Dimitrije i bio je knez. Povezuje se sa porodicom Vukana Nemanjića, a nakon povlačenja iz svetovnog života posvetio se monaškom podvigu.
Njegov život, poput života Prepodobnog Simona, pokazuje motiv koji se često pojavljuje u životima pravoslavnih svetitelja – odricanje od svetovne moći zarad duhovnog života.
Pouke za 7. oktobar
Iako su životi svetitelja koji se proslavljaju ovog dana različiti, njihove priče imaju zajedničku poruku.
Sveta Tekla uči vernike istrajnosti i hrabrosti.
Prepodobni Simon podseća na smirenje i odricanje od prolazne moći.
Sveti kralj Vladislav ukazuje na značaj milosrđa i odgovornosti prema drugima.
Prepodobni David govori o mogućnosti da čovek promeni životni put i posveti se Bogu.
Zajedno, njihovi životi podsećaju da se hrišćanska vera ne sastoji samo od običaja, već pre svega od ljubavi, praštanja, milosrđa, smirenja i spremnosti da čovek čini dobro.
Običaji za praznik 7. oktobra
Kao i za druge pravoslavne praznike, najvažnije je da vernik ovaj dan provede u molitvi i sećanju na svetitelje. Ukoliko je u mogućnosti, vernik može prisustvovati Svetoj liturgiji i da zapaliti sveću. Ako imate nedumicu gde se pale sveće za žive a gde za mrtve možete pročitati u POSEBNOJ VESTI.
Za 7. oktobar, prema crkvenom kalendaru, predviđen je post na ulju. Ukoliko se praznik obeležava kao krsna slava, slavska trpeza priprema se u skladu sa pravilima posta.
Narodna verovanja
Uz praznike se kroz generacije često prenose različita narodna verovanja o tome šta tog dana treba ili ne treba raditi. Ipak, važno je napraviti razliku između narodne tradicije i zvaničnog učenja Pravoslavne crkve.
Svetitelji se u pravoslavlju ne smatraju božanstvima koja „ispunjavaju želje“. Vernici se mole Bogu, a svetitelje mole za njihovo molitveno zastupništvo. Zato smisao praznika nije u strahu od toga da li će određeni kućni posao doneti nesreću, već u molitvi, postu, odlasku u crkvu, sećanju na svetitelje i činjenju dobrih dela.
Današnji praznik donosi nekoliko jednostavnih, ali snažnih poruka. Ne treba odustajati od dobra samo zato što je put težak. Ne treba dozvoliti da nas položaj, novac ili moć udalje od drugih ljudi. Potrebno je pomoći onome ko pati i biti spreman da oprosti.
Najvažnije, svetitelji podsećaju da vera nije samo ono što čovek govori, već ono što svakodnevno čini.