Ipak, činjenica da dete ne želi da se igra sa vršnjacima ne znači automatski da postoji problem. Neka deca su jednostavno povučenija, sporije se opuštaju u društvu ili više vole mirnu igru. Važno je razumeti šta se krije iza detetovog ponašanja, umesto da ga odmah teramo da bude društveno.
Neka deca jednostavno vole da budu sama
Nisu sva deca podjednako društvena. Dok će jedno dete odmah prići grupi i pitati: „Hoćemo li da se igramo?“, drugo će prvo dugo posmatrati šta se događa. Možda će mu biti potrebno vreme da se upozna sa prostorom i decom. Posebno kod mlađe dece, igranje pored druge dece može biti sasvim normalna razvojna faza. Dete ne mora odmah da učestvuje u zajedničkoj igri da bi uživalo u društvu.
Nemojte dete terati da se igra
Jedna od prvih stvari koje roditelji mogu da urade jeste da prestanu da vrše pritisak. Rečenice poput:
„Idi, igraj se sa decom.“
„Zašto sediš sam?“
„Vidi kako se druga deca lepo igraju.“
mogu kod deteta da stvore dodatni pritisak i osećaj da sa njim nešto nije u redu. Umesto toga, roditelj može da kaže: „Vidim da sada želiš da budeš malo sam. Ako poželiš da priđeš deci, možemo zajedno.“ Na taj način dete zna da ima podršku, ali ne oseća da mora da ispuni očekivanja odraslih.
Pokušajte da saznate zašto ne želi društvo
Ponekad dete ne želi da se igra sa drugom decom jer mu je jednostavno lepo kada je samo. Ali nekada postoji konkretan razlog. Možda:
-
ne zna kako da priđe drugoj deci;
-
plaši se da će biti odbijeno;
-
neko dete ga je ranije zadirkivalo;
-
ne prija mu velika grupa;
-
ne razume pravila igre;
-
oseća se nesigurno u novom okruženju;
-
više voli mirnije aktivnosti.
Zato je bolje pitati nego pretpostavljati. Umesto: „Zašto nećeš da se igraš?“, pokušajte sa: „Da li ti je teško da priđeš deci?“ ili „Da li postoji nešto što ti se ne dopada kada se igraš sa drugima?“
Pomozite mu malim koracima
Ako dete želi društvo, ali ne zna kako da ga pronađe, ne morate ga odmah stavljati u veliku grupu. Nekada je mnogo lakše organizovati igru sa jednim detetom koje poznaje. Možete zajedno otići u park, igrati društvenu igru ili napraviti neku aktivnost u kojoj je lakše započeti razgovor. Roditelj može čak i da pokaže kako se prilazi drugom detetu: „Hoćeš da pravimo kulu zajedno?“ Dete tako dobija konkretan primer, umesto opšteg saveta da „bude društveno“.
Važno je da dete ne poredite sa drugima
Svako dete ima svoj temperament. Neko ima deset drugara, neko jednog najboljeg prijatelja, a neko najviše uživa u vremenu koje provodi samo. Broj prijatelja nije merilo detetove vrednosti. Mnogo je važnije da dete ima osećaj sigurnosti, da može da komunicira sa drugima kada to želi i da zna da ima osobu kojoj može da se obrati.
Kada ipak treba obratiti pažnju?
Ako dete duže vreme želi da se druži, ali ne uspeva da uspostavi kontakt, veoma je uznemireno zbog toga ili se povlači iz gotovo svih društvenih situacija, dobro je razgovarati sa pedijatrom ili dečjim psihologom. Posebno obratite pažnju ako se iznenadno povlačenje pojavilo nakon neke promene ili događaja, ako dete odbija vrtić ili školu, često govori da ga druga deca ne vole ili pokazuje izraženu tugu i strah u društvu. To ne znači odmah da postoji ozbiljan problem – već da detetu možda treba dodatna podrška.
Ne mora svako dete da bude „najdruštvenije“
Roditeljima ponekad teško pada kada vide svoje dete samo na igralištu, dok se druga deca bezbrižno igraju zajedno. Ali dete koje sedi samo ne mora nužno biti usamljeno. Najvažnije je da razumemo razliku između deteta koje bira samoću i deteta koje je usamljeno, ali ne zna kako da pronađe društvo.
Zato, umesto da dete guramo među vršnjake po svaku cenu, pokušajmo prvo da ga saslušamo. Možda mu je samo potrebno malo više vremena. A možda mu je potreban naš mali podsticaj i osećaj da smo tu ako mu zatreba. U oba slučaja, strpljenje i razumevanje često vrede više od pritiska.